Puno ljudi koje znam voli čuvati svoje slike sa raznih tuluma, pijanki, događanja, ljetovanja ili tome slično. I ja spadam u tu populaciju.

Slika kao slika možda i nije tako interesantna nakon što je uslikana, ali s vremenom dobije neku svoju vrijednost, neku težinu. Nakon nekog vremena nije samo nakupina 0 i 1 negdje na kompjuteru, već čuva sjećanja i uspomene na događaje gdje su uslikane. I uhvatim se s vremena na vrijeme kako kopam po starim slikama i prisjećam se tih trenutaka.

Tako mi je nedavno jedan od hard-diskova otišao u vječna lovišta. Pokušao sam ga na nekoliko načina vratiti ali ništa uspješno.

Pokušavao sam se prisjetiti kakvih informacija, podataka, programa imam na tom disku a da bi mi moglo biti bitno, i jedino što mi je palo na pamet jesu stare slike. Ja u disku, ja na rođendanu, ja sa curom, ja ovdje, ja ondje (egoist jesam kao što se vidi, ali i druge slike su mi interesantne :wink:).
Počeo sam razmišljati da li plaćati bezobrazne novce samo za to da mi izvade slike sa tog diska. Ne znam točno koliko se kreće cijena reparacije diska, ali pretpostavljam da je oko 4,5 kn po megabajtu. Ako su na tom disku važne baze podataka od firmi kojima održavate baze ili programi za iste te firme, ta cijena je kikiriki. Ako vam trebaju slike, a student ste, to je onda preskupo. Al student, tj. ja, hoće slike, pa je počeo razmišljati kako da zaradi, gdje da ode kopati kanale preko vikenda da ušićari neku lovu da reparira te slike sa diska (ma nisu meni važne sve te slike, bitne su mi one gdje sam ja sa dragom, hehe … čitatelju, čitaj par postova niže [“a šta da radim“] o mojoj dragoj).

I hvala bogu, kao s neba pa u rebra, kao bubreg u loju, uletava mi frend koji radi kao serviser u jednoj od mnogobrojnih zagrebačkih firmi i ponudi se da vjerojatno on sa ekipom s posla može nešto napraviti od tog diska. Imaju valjda nekakvu opremu za vađenje podataka sa sjebanih diskova. A i slike s tim frendom iz pradavne neke godine su na tom disku. A kao što je gore navedeno, svaka slika čuva puno uspomena i puno emocija, tim više što je starija.

I tako, u isčekivanju ponedjeljka (just another manic monday), jel tada je rekao da će pogledati disk – strepim nad tim slikama, koliko god kao podaci nisu od krucijalne važnosti, i koliko si god govorim da su to samo slike – baš zbog toga što su samo slike, i što čuvaju daleko više sjećanja i daleko više emocija na te minule dane nego što bih se mogao prisjetiti bez njih, jel koliko god da su ti dani prošli … ti dani su dio mog odrastanja, dio mog stasanja, dio mene na koji god način se gledalo, i ne želim se odreći tih slika. Nek sam pijan na njima, nek sam trijezan, nek sam sâm ili s nekim, vesel ili tužan, zamišljen ili ne – to sam ja u svojim stadijima odrastanja i ne želim izgubiti sjećanje na ta minula razdoblja, niti imalo žaliti za njima. Zato i jesu slike i ti svi vražji digitalni fotoaparati da nas podsjete na prošle dane, i da nam pobude sjećanja na njih (a i zato da vidimo kako je slika loša i koliko malo megapixela ima taj fotić s kojim smo slikali, pa da kupimo novi :zujo:)

A i hoću nešto da imam unucima pokazivati :).

P.S.: Jimbo mi reče da trebam biti ustrajan u blogu i redovito ga pisati. Sorry Jimbo, ne znam šta znači redovito pisati blog i koliko trebam odmora između dva posta, ali volim dobro promisliti o tome o čemu pišem (eto ovaj post pišem već dobra dva dana). Možda sam prespor, ali ipak ….