Na putu do Kayseri-a probudio sam se kad smo nakratko stali u Ankari, ispred kolodvora, negdje u gluvo doba noći. U Kayseri smo stigli negdje prije 8h. Ono što onu zovi autobusni kolodvor jer spram Istanbulskog ili Ankarskog (a kasnije će te vidjeti i Izmirski) mala šupa, alatnica štoviše. Sa svojom džamijom :-). Uglavnom, tamo ima nekih kafića i trgovinica tako da smo ostali na području kolodvora do ~9:30 kad smo imali bus Kayseri – Nevşehir. Ostavljamo Kayseri u podnožju planine Erciyes (koja će biti spomenuta kasnije) i upućujemo se dalje. I ovaj put smo vidjeli Tursku komunikativnost – u busu u kojem je bilo nas dvoje očito turista, i nekih 4-5 turaka zajedno sa tutom šoferom. Lik ispred nas se okrene i upita “Where are you from?” Nakon što smo mu rekli on se prebacio na njemački jer zna samo to reći na engleskom hahaha. Ja nisam učio njemački jako dugo, frendica također. Tu i tamo nešto novo što čuješ ili što pročitaš. I onda se nađeš u trenutku kad moraš pričati isključivo na njemačkom – tad zapravo shvatiš koliko znaš određeni jezik samo ti je zakržljao jer ga ne koristiš. Uz priču na Njemačkom smo došli do stajališta u Göremeu, jednog od poznatijih gradića područja Kapadokija a bus je nastavio dalje. To je zapravo sjecište svih cesta u Göremeu i više kao mjesto odakle sve počinje i završava. Tu je pošta, tourist info, shopping centar …

Kapadokija

Približavajući se Göremeu sve više smo vidjeli ovog stijenja čudnog oblika, koje je prepoznatljivi i zaštitni znak cijelog područja Kapadokija. U rimsko doba, dok kršćanstvo još nije bila priznata religija, ovdje su se skrivali rani kršćani. Ove stijene je zapravo lako za kopati pa su u njima napravili kuće, skladišta i crkve… Ovo gore je jedan primjer danjašnje kuće. Isto tako ima jako puno hotela koji su napravljeni unutar stijene. Inače su te stijene nastale od vulkanske mase, koje je vjetar onda šibao pa su nastali takvi, da kažem, veliki stećci. Vulkanska masa je došla iz gore spomenute planine Erciyes koja je zadnji put eruptirala 253. godine prije Krista, sudeći po nađenim rimskim novčićima. Osim ovakvih velikih stećaka, postoje i stećci na kojima je gore ostao tvrđi kamen kojeg vjetar slabije oblikuje nego ove stećke, a koji su poznati kao vilinski dimnjaci. A crkve koje su gradili unutra sadržavaju mnogo primjera Bizantske umjetnosti iz postikonoplastičkog perioda.

Otišli smo u tourist info i raspitivali se što ima za nekih 20-ak TL po osobi. Ne mora biti ništa specijalno, ali da ima tuš i da ima Internet :). Ipak se trebamo javiti u domaju, reći kako nam je dobro hahaha. I tako smo dobili što smo tražili. Dvokrevetnu sobu, sa tušom i Internetom u dvorištu hostela. Ne znam kako se zvao ali bi znao opisati gdje se nalazi ako tko pita :D. Drži ga čovjek, pa ja bi rekao maksimalno 45 godina da ima, koji izgleda dosta star što zapravo govori kako ih tamo vrijeme ne miluje nego šiba sve u šesnaest. Ostali smo jedno noćenje ali nam je bus tek sutra navečer išao pa smo pitali da ostavimo kofere dok ne ide bus pa je rekao da nema problema – sve u svemu dragi domaćin. Ipak mi se čini da je bilo 15TL bez doručka, 20TL sa doručkom. A doručak domaća kuhinja, jaja na oko, paradajz, krastavci, ayran…

Uglavnom kraj Göremea postoji otvoreni muzej u kojem se može vidjeti dosta stanova i crkvi koje su gradili rani kršćani pa smo otišli tamo. Tu odmah iza ugla, nema ni dva kilometra.

Taj otvoreni dio se sastoji od hrpetine tih stećaka u kojima su nastambe i raznorazne crkve. Ulaz košta 15TL. Za extra 5TL se dobije audio vodič. Ispred svakog bitnijeg dijela u otvorenom muzeju piše neki broj i kad stisneš taj broj na audio vodiču on ti priča na zadanom jeziku. Eto meni je radio na 1 i 3, dok je na ostalima riknula baterija. Dobio sam natrag 5TL bez ikakvih prepiranja, čim su vidjeli da ne rade baterije.

Prolazi su dosta uski i niski pa se negdje trebalo baš čučati da se prođe. U sklopu muzeja ima nekoliko crkvi u kojima je nekoliko oštećenih freski. Razlog tome je što su s dolaskom Turaka ovdje oni upotrebljavali ove nastambe za golubinjake, sve do 1950-ih godina kada su odlučili preurediti sve i vratiti izvornu funkciju ovog područja. Tada su počeli s otkrivanjem svih tih freski iz (post)ikonoklastičnog doba. Unutar muzeja postoji i jedna crkva koju zovu Crna crkva (Karanlık Kilise). Za nju se plaćao dodatni ulaz od 8 TL ali nam nije bila zanimljiva, jer je kao “ista” kao i ove što smo vidjeli. Tu smo se zeznuli.

Razlog zašto se zove Crna crkva je u tome što je jako malo svjetla ulazilo u nju. Kad su počeli s preuređivanjem 1950-ih godina, ispod naslaga golubljeg izmeta počele se su se javljati razne freske, dotad neviđene u kršćanskom svjetu. Zbog nepostojanja svjetla u samoj crkvi, pigmenti su ostali dobro očuvani pa su i te freske iznimno kvalitetne što se tiče boja.

S druge strane ceste kraj koje se nalazi ovaj muzej nalazi se još jedna crkva – zapravo spoj 4 crkve, ne znam kako bi to preveo na hrvatski, ali na eng. je Church of the Buckle (Tokalı Kilise). Sastoji se od stare crkve koja je izgrađena početkom 10-og stoljeća, zatim nove crkve koja je izgrađena krajem 10-og i početkom 11-og stoljeća. Dok se gradila nova crkva apsida stare crkve se srušila pa je danas stara crkva samo ulaz u novu crkvu. Paracclesion se nalazi lijevo od nove crkve dok je četvrta, donja crkva, ispod potonje 3. U njoj se nalazi kripta.

Ürgüp

Nakon toga smo odlučili otići do grada u blizi, Ürgüp, koji je također poznat po vilinskim dimnjacima te po puno većim objektima izgrađenim u stijenama. Put vodi cestom kraj otvorenog muzeja. Između gradova voze dolmuşi – mini busevi koje možeš zaustaviti na cesti i ući te isto tako reći gdje da ti stanu da izađeš. A imaju i stanice gdje staju. Cijena karte je otprilike broj stajališta koliko ideš * 0.50 TL. Kad smo mi bili tečaj je bio 1TL=3kn pa smo plaćali nekih 6kn do Ürgüpa. Po Ürgüpu je lijepo napraviti šetnju od autobusne stanice do starog grada koji je u stijenama i s kojeg puca pogled na grad, ali i na okolne doline. Neizostavan dio uživanja u gradu je i posjet jednom od lokalnih birtzeva gdje će te ispušiti shishu, odnosno nargilu.

Profulali smo zadnji bus za Göreme pa smo morali za Nevşehir i od tamo za Göreme. Okolo-naokolo ali smo vidjeli sve te divne krajeve za 10-15kn. Iako nije najpametniji način, ali šta je tu je. Definitivno valja odvojiti tjedan dana samo za ovaj dio – umjesto 2 koliko smo ih mi odvojili.
Navečer se mladi ljudi – zapravo turisti 🙂 okupljaju na povišenju iznad grada odakle puca predivan noćni pogled na grad i okolicu. Gradić kraj, Uçhisar, je neka stara tvrđava koja izgleda predivno ponoći.

Kaymakli

Drugi dan smo odlučili jedan od starih gradova u okolici u kojima su nekad živjeli ljudi. Zapravo tamo su se skrivali kad je dolazilo do sukoba. Kompletna infrastruktura je bila riješena – imali su vinarije, kuhinje, zatvore, staje i stanove na kraju krajeva 🙂

Neki od tih gradova potiče iz 8. stoljeća prije Krista, drugi su noviji – vjeruje se da ih je najviše nastalo između 5. i 10. stoljeća i da ih je velika većina bila povezana sa kilometrima tunela. Na području između Kayserija i Nevşehira su našli preko 200 ovakvih trogloditskih podzemnih gradova sa min dvije etaže, od toga preko 40 sa tri ili više etaža… Kaymakli i Derinkuyu su dva najpoznatija grada.

Da bi smo došli do njih bilo je potrebno autobusom najprije do lokalne provincije Nevşehira, odakle uzimamo drugi bus prema gore spomenutim mjestima. U nekom trenutku smo zaključili (ili nam je netko rekao – nije ni bitno) da je bolje otići u bliži Kaymakli jer nema toliko turista kao u malo udaljenijem Derinkuyu. I eto otišli u Kaymakli, došli tamo i kako ćemo sad. Kupiš kartu za 20 TL i to ti je to. Niti imaš nekakav audio vodič za kupiti kao u otvorenom muzeju Göreme niti išta isprintano nego snađi se druže. Istina bilo je puno Japanaca tada ali su oni bili sa svojim vodičima. Neki su imali svoje pa su pričali na japanski – da smo se njima priključili ne bi smo bili ništa pametniji. Oni koji su imali vodiče koji su pričali engleski nas nisu htjeli 🙂

Došao nama tako jedan lik, kaže zove se Şakir Aktaş i da je on tu službeni vodič i da će nas on provesti kroz 6 katova koliko ih ima otvoreno za javnost, nekih 40m u dubinu za fifteen TL together. I sad ovo vi koji čitate, dobro upamtite, da nebi izvukli deblji kraj kao i ja. Kad čujete fifteen TL, uzimajte olovku i papir i napišite brojkama 15 TL i to mu pokažite – ne samo Şakiru, nego svima njima tamo – jer što je bilo. Mi da ćemo odmah platiti, ma ne ne ne, ja želim vas provesti pa ako vam se svidi onda ćete mi platiti bla bla bla. I ajd, što reć, ajmo za njim u dubinu Kaymaklija. Lijepo je on to nama opisao, pokazao di se što nalazilo, ispričao pokoju anegdotu sa turistima koji su se gubili, da su ljudi koji su ovo gradili bili max visine 1.40m pa da je zato to tako malo (inače kroz neke prolaze moraš u čučećem položaju prolaziti), pa pričao da se tu živjelo do početka 70-ih godina prošlog stoljeća kad je Turska vlada počela to otkupljivati i njima davati kuće u okolici … vraćamo se natrag, dajem novčanicu od 20 TL, a Şakir meni: no, no, fifty TL. FIFTY. I džabe objašnjavati da je rekao fifteen kad je on rekao fifty i točka. Mangupi su svi ti Turci – ma ne samo Turci, svi narodi trgovci su mangupi – stoga pametno pregovarati s njima. A ne k’o ja :-). Iako sam imao i olovku i blokić sa sobom, ajd se ti sjeti toga odmah na početku. Na kraju nas je ponudio čajem – nekako je imao gorak okus hehe.

Dok čekamo bus da nas odveze za Nevşehir, sjedimo u nekom uredu – pa rekao bi prometni ured. Posjeo nas čoek tamo, sve nešto prstima i rukama pokazuje. Šuti. Vadi neki kalendar na kojem su djeca i pokazuje jednu curicu i onda pokazuje na sebe – to mu je kći. Vadimo neki kratki englesko-turski riječnik i kažemo kći a on potvrdno klima glavom. Pa što šuti, nije valjda nijem. Nije, nego je Ramazan – a on je jedan od onih koji su do kraja privrženi poštivanju tog običaja pa neće gutati ni vlastitu slinu. A najbolji način da ne stvaraš slinu je da šutiš i držiš usta zatvorena – evo sad čitam ovu rečenicu i izgleda jako šovinistički napisana, ali stvarno muslimani to tako rade.

I krenemo u Nevşehir, tamo presjednemo za Göreme ali usput stanemo kraj Uçhisara, tamo ima vinarija. A ovaj kraj je dosta poznat po vinima, bijelim i rose. Ima vina od jeftinih do onih raritetnih koja koštaju – pa koštaju :-). Nisam provjeravao sve cijene – ali vina srednje klase su nešto skuplja nego što su to u Hrvatskoj.
Krenemo mi polako pješke prema Göremeu, naići će neki bus pa ćemo ga zaustaviti kad staje neki auto. Neka dvojica se deru nešto na Turskom, pokazuju da dođemo do njih. Pričaju oni svoje, ja govorim English, English. Oni ne znaju ništa osim Turskog :-). Možda “How are you” i to je to hehehehe. Počnu oni nabrajati mjesta tamo, a ja kažem Göreme. Ok, ok i pokazuju da uđemo kod njih u auto. Hoćemo, nećemo – ma ajde, idemo s njima do Göreme, šta sad. Vozimo se lagano, mi neku riječ na Turski prozborimo a oni svoje nešto na Turskom, kad se jedni smiju, smiju se i drugi i tako je išlo hahaha. Dok smo išli za Göreme, stanemo na jednom vidikovcu svi se poslikati, i skužimo frendica i ja da oni hoće da idemo dalje s njima. No no, bus ide u 20:00 (tad je bilo nekih 15:30, možda 16:00). Povuci potegni, oni nama obećaju do 19:00 dovest nas u Göreme.

Juhuuuuuuuuuuuuuuu, mi se vozimo autom, stajemo svako malo slikavati – u biti to je dobro što smo se s dečkima povezli dalje. Ima prelijepih vidikovaca i pogleda koje i ne skužiš iz busa, a i da ih skužiš, džabe ti kad si u busu. Neće te bus čekati da ti slikaš. Usput smo s njima stali i u Ortahisar, jedno od mnogobrojnih mjesta sa vilinskim dimnjacima da bi smo imali prvo pravo sporazumijevanje tek u Ürgüpu.

Ersin, Mehmet, birra? – Evet, odgovaraju oni 🙂 i odlazimo do trgovine. Vade karticu da plate pivo (opet turska gostoljubivost) ali ovaj puta smo mi bili brži i već imali pripremljen cash. Sjeli smo ispod nekog drveta, viču oni bla bla bla kaysi. bla bla bla kaysi. Aaaaaaaaaaaaaaaaaa, pa kajsija, tako reci – da te ceo svet razume hehehe. Sjedili smo tako, pili pivu, kad je Mehmet počeo govoriti seni seviyorum, seni seviyorum. Frendici jelte – a što bi značilo volim te :-). I tako u nedogled. Pa ju hoće vodit kući, pa će ju ženit pa ovo pa ono hahahaha – onda smo se morali obračunati ostaje li ili ne ostaje frendica.

Sve u svemu dobri turistički vodiči za okolna mjesta hehe – i za zajebanciju. Dovezli su nas na vrijeme u Göreme kako bi se stigli spremiti, odjaviti iz hostela, krenuti dalje. Ulazimo u bus koji ide za Denizli i Pamukkale, ni ovaj nema Internet ali ima udobna sjedala u kojima ćemo moći odspavati nakon napornog dana …

NASTAVAK