Stižemo u Denizli, oko pola 5 – 5, kad vozač počne nešto pričati na Turski – aba aba ba ba ba. Ha? Šta? Ulazi neki čovjek i govori na engleski da svi koji idu u Pamukkale krenu za njim. On je došao sa nekim kombijem pokupiti nas koji idu do tamo – takav je valjda dogovor između tih prijevozničkih agencija. Stanemo ispred nekog objekta, još ne znamo što je i razmišljamo „kud sada u pola 6 ići?!“. Ne znamo gdje je tourist info, nemamo kartu (ajd nismo imali ni u Göremeu ali tourist info je odmah kraj autobusnog stajališta, kao što sam već napisao), umorni od cijelonoćne vožnje… Isti ovaj čovjek koji nam je govorio na engleskom u busu koji je stao negdje u nedođiji Denizlija, nam kaže da je on upravitelj/gazda/tuta/sve u ovom hotelu i da ako hoćemo možemo si uzeti sobu (ne samo mi, bilo je još ljudi) – ali bit će skuplje. Ajd šta sad, skuplje – skuplje. Ispada da je dvokrevetna soba 30€ po danu. Po osobi po danu? Neeee, po sobi – dva kreveta. Dok su jedan par ispred nas predomišljao, frendica i ja odlučimo uzeti sobu te još doplatimo cca 40€ za obilazak Hierapolisa i bijelih stijena. Nakon nas odluči i taj par uzeti sobu, ali više nema dvokrevetnih. Dat će im dvije jednokrevetne po istoj cijeni. Hehehe.

Imamo nekih 4, 4 i pol sata za odspavati, jer se u 11 kreće prema Pamukkale i Hierapolisu.

Pamukkale

Pamukkale na turskom znači Bijeli dvorac – u tom području postoji nekoliko izvora tople vode (pa bolje reći vrele – morao sam staviti ruku u jedan izvor gdje je voda bila samo 70°C – neki izvori imaju temperaturu i oko 100°C) koji su bogati kalcijevim karbonatom. Kad takva voda izađe na površinu i voda ispari – nastaju bijele naslage, koje kasnije očvrsnu i nastanu travertine.

Turci su preko tih bijelih formacija bili napravili cestu, pa su onda tražili da Pamukkale uđe u World Heritage Site. Kako ceste, jelte, nisu original formacija :-), zatraženo je da uklone cestu. Na mjestu gdje je nekada prolazila asfaltna cesta, sada je napravljeno nekoliko umjetnih bazena u koji posjetitelji mogu ući. Po cijeloj formaciji se može ići isključivo bos – dakle tenisice/cipele/japanke u ruksak ili ruke i deri miško po belome.

Kraj bijelih nakupina se u rimsko doba razvio grad Hierapolis, koji je imao i terme, a koje se i danas koriste (u modernoj izvedbi jelte) uz naplatu ulaska u bazene. Bazeni su isto tako bogati kalcijem i kažu da se tu Cleopatra voljela kupati te je zato lijepa. Ne znam kemijske reakcije ženske ljepote i kalcija (kalcijevog karbonata) ali očito u to vjeruje hrpa Rusa i Nijemaca koji su se kupali u toj vodi – ili žabokrečini, zato što si imao možda 1.5m^2 slobodnog oko sebe koliko je ljudi bilo u vodi.

Hierapolis

Bus s kojim smo došli na ovo područje zapravo kreće od grada Hierapolisa. To je za pojmove rimskog carstva bio megalopolis. Zbog toplih izvora, ljudi su tu u stara doba dolazili takoreći u mirovinu – odnosno umirati ovdje. Kraj grada je i veliko groblje puno sarkofaga, uključujući i sarkofag Marka Aurelija.

Grad se počeo razvijati u 2. stoljeću prije Krista te je kasnije nadograđivan kroz povijest. Današnji izgled je dobio za vrijeme cara Nerona kada je bio kompletno sravnjen sa zemljom nakon serije potresa. Sam car je financirao ponovnu izgradnju grada. 150 godina kasnije, grad ima oko 100.000 stanovnika. Izgrađen je klasično sa glavnom cestom po sredini, koja završava na travertinskim terasama a uz nju su išle paralelne i okomite ulice. Kraj terasa se nalazi i rimski amfitetar (pokazao bih sve to slikama, iako ih ima i na gugletu za pronać, ali već sam pisao kako neeeeema slika, kasnije ću napisati i zašto).

Kako je grad imao izvore tople vode – neograničene, tako su rimljani uveli toplinu i hladnoću u sam grad. Tako su i ulice imali sustav podnog grijanja, određene zgrade (poput gradskog kupališta ili wc-a, da ne kažem sraone) su imale i bočno grijanje sa mogućnosti invertiranja temperature (dakle kad je ljeto, a oni od vruće vode naprave hladnu koja ide kroz bočne stjenke i imaju klimu). Zanimljivo je kako su tada već imali rješenja za to. Još je zanimljiviji dolazak crnog razdoblja nauke za čovječanstvo pojavom određene religije, ali to ćemo već jednom zasebno obraditi.

Dečko koji nas je vodio po Hierapolisu i Pamukkale kaže da mu je ovo posao preko ljeta da zaradi, jer mu je studiranje u Konyai dosta skupo. Kasnije smo s njim pričali te je saznao da su Turci ukrali puno riječi od nas i od susjedne Bosne 🙂 (recimo kajsija, rakija, majmun, baklava, sarma, basamak, bulgur, ćevap, čaj, burek, …. – uglavnom su hranu krali jelte).

Navečer smo obavezno na šišu išli.

Ujutro smo doručkovali, neko voće i povrće i ayran – jogurt sa soli ajmo reći. Oko 11 imali autobus za Smyrnu (ili Izmir ako baš inzistirate), kako smo si to već dogovorili u planu puta kojeg sam postavio u prvom dijelu putopisa. Ujutro je došlo do malog nesporazuma jer su nas tražili da platimo hotel, a to smo već, kao što sam opisao i platili. Ispada da je taj naš tuta za sve zapravo samo pomoćnik ili upravitelj hotela a nas je vlasnikova žena tražila da platimo. Na kraju par razmijenjenih riječi i tuta za sve se sjetio da smo mu platili i da je sve u redu. Na kraju se pojavio i vlasnik hotela, koji nam je ponudio prijevoz svojim autom do trga odakle kreće minibus prema Denizliju odakle kreće pravi bus (ovaj put sa Internetom :-)) u Smyrnu (ili Izmir ako opet inzistirate). Dok je čekao da nam dođe minibus i da krenemo (da bude siguran da smo otišli hehehe) pričao nam je kako je 70-ih godina bio često u Jugoslaviji i imao ljubav od tamo. Čini mi se da je bila riječ o studiju u Beogradu i čestom putovanju u Ljubljanu kod tadašnje cure. Htio nam je to ispričati pošto smo i mi iz „tih krajeva“ ali to nije smio pred ženom. HAHAHAHA, kažu da je Turska izrazito patrijarhalna zemlja. I unatoč tome što njegova žena njeguje tradiciju Islama, pa nosi i burku. Ali psssssssssst, o-n-a ne smije znati.

U Denizliju smo sjeli u prvi bus sa Internetom – iako su po netu opisivali da svi imaju Internet. Riječ je o lokalnom poduzeću Pamukkale, koji uglavnom povezuje Anatoliju sa Istanbulom, te gradove unutar Anatolije. Fora je kako doći do šifre za Internet u tim Pamukkale busevima (da da, i ovaj bus je imao 220V utičnice, avionska sjedala, TV, usb priključak – skoro ko spej šatl) – registracija busa = šifra za Internet. Eto jedan od buseva je imao registraciju 35PK014. Doduše kad ste na kolodvoru pa je puno istih buseva, morate baš vidjeti registraciju svog busa da znate koji od nekoliko jakih signala odaberete.

Smyrna

Došli mi u Smyrnu (ne, neću pisati Izmir) kad ono opet autobusni kolodvor grad u gradu. Ima preko sto perona, džamiju, trgovine, restorane, ovo, ono …  nenormalno kako izgledaju ti megakolodvori po Turskoj.

Gdje ćemo i šta ćemo raditi tih nekih 8 sati što imamo – pa ajmo pitati za neki bus ili štoveć do centra pa ćemo tamo nešto razgledati. I eto taljigamo se mi polako, nekih 8km, a u meni počeo variti onaj ayran od jutra. Eb’ga, nije dobro. Sjeli smo malo uz more slikali s fotoaparatom iz kojeg nemaaaaa slika, popili vode i kao dobro je. Krenuli dalje niz džade i uletimo u neki bazar otvorenog tipa. A meni još gore u ayrana :-). Na kraju sam i poludio od šetnje trgovinama (a bio sam dotad dobar majkem – ni riječ nisam rekao glede trgovina i šopinga i kupovanja đinđi – ma ništa, dobar ko kru’) i rekao da moramo negdje sjesti popit hladno pivo ili nešto jer ću poluditi. Sjeli mi, frendica pomalo ljuta što sam ju tako nafurio sa gledanja izloga, ja nadrkan zbog želuca, grickamo neke grickalice i pijemo pivo – tj ona pije, ja gledam u svoje :-). Znači nije dobro. Odlučim se otići u WC, malo duže zadržati da popravim želudac kako to već ide … za 5 min sjedim za našim stolom, pijem pivo, smijem se, vesel sam, podupirem da idemo dalje gledati izloge – ma novi ja (točnije stari ja hehehe). Popunjavamo vrijeme do odlaska na autobusni kolodvor – usput saznajemo da odemo jednu stanicu metroa do glavnog kolodvora, tamo blizu ima Pamukkale turistička agencija koji imaju svoj mini bus koji te besplatno (ako imaš njihovu kartu) vozi na autobusni kolodvor odakle se dalje voziš gdje već ideš – mi u Istanbul naravno. Sjedamo u bus, registracije 35 PK 014 … gledamo osvjetljenju Smyrnu u daljini, gledamo, gleda, gle ….

P.S. Ako ćete nešto zaključiti o Smyrni u 8 sati boravka, onda je to da im je svaka druga trgovina s vjenčanicama. Ja bi čak rekao da svaka 1,7 trgovina ima vjenčanice :-). Dakle, idemo tamo napraviti biznis diil sa vjenčanicama, možda malo i pogledamo grad onda …

P.P.S. I da, ne srljajte kao guske u magli – nećete moći vidjeti ništa vojno, pa ni NATO Izmir

NASTAVAK