Ili kako sam htio jesti jaja za večeru

Subota mi je divno počela. Nakon što sam otišao spavati oko ponoći, budim se i gledam koliko je sati. 10 do 12. Previše. Neispavan, umoran, živčan, ništa mi se neda … Muvam se po stanu pola sata dok dolazim sebi i zaključim kako mi danas treba jedna prava ruta biciklom, minimalno 50km – da se izvozam i izrekreiram. Uz doručak palim stranice posvećene biciklizmu i Google Maps kako bi si kreirao vlastitu rutu. Nakon jednosatnog gledanja po stranicama izbor je pao na savske skele. Jedne na području Samobora, druge na području Turopolja.
Pitam frendicu koja je bila u to vrijeme na chatu što ona misli:

Ja: Samobor ili Oborovo (pogledaj na kartu) 😀
Frendica: ne kontam???
Ja: ma gledam koju bi rutu išao
Frendica: ahaaaaaaaaaaa
Frendica: oborovo
Ja: što je prevagnulo?
Frendica: samobor je velika vukojebina
Frendica: to pouzdano znam
Frendica: a oborovo
Frendica: vjerojatno jos veca
Frendica: al ocu tvoj dojam.

I eto, tako je zapravo pala ideja da odem u Turopolje do prve savske skele gledajući od Zagreba prema Sisku. Isplanirao sam put uz savski nasip do Šćitarjeva, tamo malo čačkati oko rimskih iskopina i dalje selima uz Savu do Orle.
Continue reading