Category: Travel

Turska za potvrdu IV – Istanbul opet

Budim se u neko rano doba, štoviše nedoba, osjetim autobus se mrda. Mi na trajektu. 5.30 je. Pa nije mi sad baš jasno što imamo na trajketu kad su i Smyrna i Istanbul na kopnu, doduše razdvojeni Bosporom ali postoje dva mosta. Pogledam na kartu, mi prelazimo u jednom dijelu preko Mramornog mora, tj. nekog zaljeva. 100 km je kraće, i nekih 1.30 do 2h, tako mi kasnije rekli.

Continue reading

Turska za potvrdu III – Pamukkale ale alee

Stižemo u Denizli, oko pola 5 – 5, kad vozač počne nešto pričati na Turski – aba aba ba ba ba. Ha? Šta? Ulazi neki čovjek i govori na engleski da svi koji idu u Pamukkale krenu za njim. On je došao sa nekim kombijem pokupiti nas koji idu do tamo – takav je valjda dogovor između tih prijevozničkih agencija. Stanemo ispred nekog objekta, još ne znamo što je i razmišljamo „kud sada u pola 6 ići?!“. Ne znamo gdje je tourist info, nemamo kartu (ajd nismo imali ni u Göremeu ali tourist info je odmah kraj autobusnog stajališta, kao što sam već napisao), umorni od cijelonoćne vožnje… Isti ovaj čovjek koji nam je govorio na engleskom u busu koji je stao negdje u nedođiji Denizlija, nam kaže da je on upravitelj/gazda/tuta/sve u ovom hotelu i da ako hoćemo možemo si uzeti sobu (ne samo mi, bilo je još ljudi) – ali bit će skuplje. Ajd šta sad, skuplje – skuplje. Ispada da je dvokrevetna soba 30€ po danu. Po osobi po danu? Neeee, po sobi – dva kreveta. Dok su jedan par ispred nas predomišljao, frendica i ja odlučimo uzeti sobu te još doplatimo cca 40€ za obilazak Hierapolisa i bijelih stijena. Nakon nas odluči i taj par uzeti sobu, ali više nema dvokrevetnih. Dat će im dvije jednokrevetne po istoj cijeni. Hehehe.
Continue reading

Turska, za potvrdu II – Kapadokija od Tokija do Milvokija

Na putu do Kayseri-a probudio sam se kad smo nakratko stali u Ankari, ispred kolodvora, negdje u gluvo doba noći. U Kayseri smo stigli negdje prije 8h. Ono što onu zovi autobusni kolodvor jer spram Istanbulskog ili Ankarskog (a kasnije će te vidjeti i Izmirski) mala šupa, alatnica štoviše. Sa svojom džamijom :-). Uglavnom, tamo ima nekih kafića i trgovinica tako da smo ostali na području kolodvora do ~9:30 kad smo imali bus Kayseri – Nevşehir. Ostavljamo Kayseri u podnožju planine Erciyes (koja će biti spomenuta kasnije) i upućujemo se dalje. I ovaj put smo vidjeli Tursku komunikativnost – u busu u kojem je bilo nas dvoje očito turista, i nekih 4-5 turaka zajedno sa tutom šoferom. Lik ispred nas se okrene i upita “Where are you from?” Nakon što smo mu rekli on se prebacio na njemački jer zna samo to reći na engleskom hahaha. Ja nisam učio njemački jako dugo, frendica također. Tu i tamo nešto novo što čuješ ili što pročitaš. I onda se nađeš u trenutku kad moraš pričati isključivo na njemačkom – tad zapravo shvatiš koliko znaš određeni jezik samo ti je zakržljao jer ga ne koristiš. Uz priču na Njemačkom smo došli do stajališta u Göremeu, jednog od poznatijih gradića područja Kapadokija a bus je nastavio dalje. To je zapravo sjecište svih cesta u Göremeu i više kao mjesto odakle sve počinje i završava. Tu je pošta, tourist info, shopping centar …
Continue reading

Turska, za potvrdu I

Da, opet Turska. Nisam se zeznio u pisanju pa umjesto Tajvana stavio Turska ili nešto slično. Ono gdje je Stambol na Bosforu. Jer ko što su prije bosanski veziri išli svako malo do Turske pitati sultana za svakakve stvari tako sam eto i ja otišao dvije godine zaredom. Samo je prošle godine bilo Berlin ili Istanbul, ovaj puta München, Beograd ili Istanbul.

Priča je manje više tekla isto kao i prošle godine. Samo što je društvo bilo drugačije. Frendica iz srednje i ja. Gdje ćemo što ćemo. Možemo vamo, možemo tamo. Na kraju sam ja došao do nje na pivo, dva, tri, … i kupili smo karte za Istanbul 10 dana prije puta :-). Apropo prijevoznog sredstva, prošle godine nas je vlak (ili voz, ovisno u kojoj državi) stajao 144€ po glavi. Avion do Stambola košta 150€ ako se karta kupuje 2 mjeseca unaprijed. Ali definitivno se isplati jednom otići u Tursku vlakom – čak je i Zana opjevala to epsko putovanje u svojoj pjesmi Noćni voz za Istanbul. I ona je imala noći ne baš drugarske vozom preko Bugarske. A kakve su to noći, bogami i cijeli dani, ne baš drugarske bile usred Bugarske, podsjetite se u pisanju druga Jimbe i moje malenkosti. Nego mi smo kupili 10 dana ranije, pa nas je karta došla 230€. Al’ eto kad mi 10 dana ranije dogovaramo – putuje guza, plati guza.
Continue reading

Trasa Samoborčeka – skidanje prašine

Nekada davno, dok auti i ceste nisu bili tako česti, dok ljudi nisu imali komfor sjesti u auto i odvesti se autocestom do idućeg mjesta na posao, dok se većinom živilo na selu, vozili su vlakovi po pruzi. Puni ljudi i njihovih stvari koje su vozili/odvozili. Ovo je priča o jednoj uskotračnoj pruzi (760mm) koja je prevezla nebrojeni broj ljudi, robe i dobara od 16.01.1901. godine kada je puštena u promet do 31.12.1979. kada su je neke “mudre” glave zauvijek odlučile zatvoriti.
Continue reading

Una, jedna jedina

Putevima revolucije


Jedno prijepodne mi dođe mail od frendice da li bi htio ići na rafting, ima taman ponuda na onim stranicama za grupne popuste. Pa ajde, nisam nikada bio. Ima nas 7 a bilo bi odlično da nas je 8. I treba smisliti kako doći do mjesta raftinga. Ona ima kabriolet, drugi auto je još trebalo naći. Nekoliko dana kasnije mi se javila da nam ide frendica iz broda pa će biti mjesta za sve. Rezervirano je da će nas 7 biti u čamcu (+ skipper) i u subotu u 7 ujutro se nalazimo i gibamo. Put Donjeg Lapca.

Vidjeli ste već da volim ove NOB spomenike tražiti i slikati – nekako mi … šta ja znam – ima nešto u veličini i moći tih spomenika, isto kao i u prikazivanju snage partizana protiv cijele horde švaba. Uglavnom, vozimo se mi tako, ja sjedim iza i promatram okolo, kad odjednom vidim NOB spomenik u selo “bla bla”. Palim mobitel, hvatam svoju poziciju preko satelita kako bi označio lokaciju tog spomenika ako nekad budem išao u bilo kakva istraživanja i šalabajzanja na tom području 🙂

No da se vratim, došli smo nakon nekih 3 sata vožnje do Donjeg Lapca, iz prve našli kafić u kojem nas je naš domaćin Mićo čekao. Zajedno sa drugom grupom koja je došla nešto prije nas. Upoznali smo se s njima i ispostavilo se da je jedan čovjek iz Slavonskog Broda. Zapravo je iz Nove Gradiške, radi u SB u policiji pa ima i auto sa SB tablicama. Onda sam zaključio da neću moći ilegalno prijeći granicu sa BiH pošto imamo policajca koji će nas nadzirati :-). Na kraju se granica ipak prelazila samo tako, po nekoliko puta. Pijemo jutarnje pivo i dogovaramo hoćemo li spavati u ovom kraju. Ja nisam bio za, nisam nosio toliko novaca a pitanje gdje ima prvi bankomat (na kraju ga upravo ima u Donjem Lapcu ali nisam tada znao) ali ostali su bil za. Ha eto, deomkratija je to. Dogovorio je Mićo da ćemo nakon raftinga otići do restorana, a vlasnik restorana će nam pokazati i gdje ćemo spavati.
Continue reading

Turopoljem biciklom, Savom skelom

Ili kako sam htio jesti jaja za večeru

Subota mi je divno počela. Nakon što sam otišao spavati oko ponoći, budim se i gledam koliko je sati. 10 do 12. Previše. Neispavan, umoran, živčan, ništa mi se neda … Muvam se po stanu pola sata dok dolazim sebi i zaključim kako mi danas treba jedna prava ruta biciklom, minimalno 50km – da se izvozam i izrekreiram. Uz doručak palim stranice posvećene biciklizmu i Google Maps kako bi si kreirao vlastitu rutu. Nakon jednosatnog gledanja po stranicama izbor je pao na savske skele. Jedne na području Samobora, druge na području Turopolja.
Pitam frendicu koja je bila u to vrijeme na chatu što ona misli:

Ja: Samobor ili Oborovo (pogledaj na kartu) 😀
Frendica: ne kontam???
Ja: ma gledam koju bi rutu išao
Frendica: ahaaaaaaaaaaa
Frendica: oborovo
Ja: što je prevagnulo?
Frendica: samobor je velika vukojebina
Frendica: to pouzdano znam
Frendica: a oborovo
Frendica: vjerojatno jos veca
Frendica: al ocu tvoj dojam.

I eto, tako je zapravo pala ideja da odem u Turopolje do prve savske skele gledajući od Zagreba prema Sisku. Isplanirao sam put uz savski nasip do Šćitarjeva, tamo malo čačkati oko rimskih iskopina i dalje selima uz Savu do Orle.
Continue reading

Gornja stubica (i treći je pao)


Kad god hoću nešto napisati na blog, onda krene mukotrpno razmišljanje kako da počnem pisati. I onda se jedno poslijepodne koje se može opisati u brat bratu pola sata, produlji na 2 tjedna jerbo ja kao razmišljam kako da počnem. Mislim, logično je da se za nešto spremaš duže vremena, provedeš tamo gdje već ideš, i onda najmanje vremena ti treba da o tome nešto napišeš, sastaviš nekakav sastavak. Ali ne – ja to naopako. Ideja za ovaj put je trajala … hmmm … 10minuta ili tako nešto, ako ubrojimo vremena između mailova u kojima smo se frend i ja dogovorili, a za sjesti i napisati oko 2 tjedna :-). A to je išlo ovako:
Continue reading

Po šumama i gorama

Iako naslov može navesti na nekakav komunistički i titoistički tekst, odmah navodim da nema veze s time, nego doslovce sa skitanjem ovog vikenda. Frend i ja smo se ranije dogovorili da ovaj vikend napravimo jedan veliki tour de Banija i da obiđemo sve spomenike koje tamo nađemo.
Ideja je bila sljedeća: odaberemo turu kojom ćemo ići i onda upalimo Google Maps, upalimo prikaz fotografija sa Panoramio i sve što je interesantno zapišemo u navigaciju. Glavni potez je bio cesta Sisak – Glina, te Glina – Dvor. Nakon Dvora je uslijedio Bihać gdje je valjalo pojesti koji ćevap. Nakon Bihaća je u planu bio posjet jednom ex-vojnom objektu o kojem će biti riječ u idućem dijelu.

No da započnemo ovo putovanje. U 7:30 dolazi poruka “tu sam silaz”. Prva slika je nastala nepunih 20ak min kasnije na benzinskoj na ulazu u Veliku Goricu iz smjera Zagreba. Htjeli provjeriti pritisak u gumama a ono …


Continue reading