Kad god hoću nešto napisati na blog, onda krene mukotrpno razmišljanje kako da počnem pisati. I onda se jedno poslijepodne koje se može opisati u brat bratu pola sata, produlji na 2 tjedna jerbo ja kao razmišljam kako da počnem. Mislim, logično je da se za nešto spremaš duže vremena, provedeš tamo gdje već ideš, i onda najmanje vremena ti treba da o tome nešto napišeš, sastaviš nekakav sastavak. Ali ne – ja to naopako. Ideja za ovaj put je trajala … hmmm … 10minuta ili tako nešto, ako ubrojimo vremena između mailova u kojima smo se frend i ja dogovorili, a za sjesti i napisati oko 2 tjedna :-). A to je išlo ovako:

Ja: Šta radiš sutra poslije posla?
Atomac: Idem na pivo s tobom?
Ja: Ok, dokad radiš? Ja sam sutra frei.
Atomac: Do dva. Pokupim te poslije posla pa ćemo na pivo.

U biti, jelte, još nije odlučeno gdje ćemo i kako ćemo, ali naći ćemo se i onda svašta može ispasti. I tako se našli na Vrapču – gdje ćemo. Čuj, ajmo skoknit do Gornje Stubice, tamo nam je ostao još jedan od MiG-ova na postolju (Mig-21 #1, MiG-21 #2). Zatim ima tamo ona Gupčeva lipa i neki dvorac Oršić. E može. I tako smo laganom vožnjom zapadnim obroncima Medvednice krenuli do Gornje Stubice, usput se diveći prirodi kroz koju smo prolazili. Znate onaj osjećaj kad je vani pa valjda 30°C a vi se vozite kroz šumu u hladovini a tamo hladno da bi ste htjeli obući dugi rukav :-). E tako nam je bilo.

Dok smo se vozili, zamijetili smo spomenik NOB-a u Donjoj Stubici. Pa hajde, kad smo prošli puta obišli pola Banovine u potrazi za spomenicima, fotodokumentirat ćemo i ovaj.

Jedan ali vrijedan, što bi stariji ljudi rekli.

Iduće stajalište je bila crkva i restoran kraj Gupčeve lipe. Što je to drvo izdubljeno, tststststststs. Oko njega su postavljeni željezni obruči kako se drvo jednostavno nebi rascvalo (ili razdrvalo 🙂 ). Vjerujem da svi znaju priču tko je bio Matija Gubec, tako da nema potrebe baš previše opisivati.

Sa tog brdašca, na kojem se smjestila crkva, puca pogleda na centar mjesta, a u njemu se nazirao objekt zbog kojeg smo odlučili ovdje doći popiti pivo.

Tanaaaaaaaaaaaaaaaaaaaan … 3. MiG koji je postavljen u Hrvatskoj na postolje (inače Gornja Stubica je rodno mjesto našeg jednog od najboljih pilota, Rudolfa Perešina – koji je pobjegao s MiG-21 iz zrakoplovne baze Željava i koji je poginuo vjerojatno 2. svibnja 1995. godine, za vrijeme vojne akcije Bljesak – kažem vjerojatno jer se on katapultirao iz aviona i ostao u preko u BiH – njegovi posmrnti ostaci su predani Hrvatskoj tek 2 godine kasnije). MiG-21 je postavljen 24.06.2004. godine u spomen parku “Rudolf Perešin”, inače sami centar grada.

U istom parku je smješten i spomenik NOB-u, pa smo i njega, jelte, fotodokumentirali.

Pa to je bilo to (što smo znali u Gornjoj Stubici). Ima nedaleko GStubice nekakav dvorac Oršić, kao neki muzej seljačke bune pa smo odlučili i to posjetiti. A ima i jedan spomenik tamo :-).

Do dvorca vodi cesta koju probili u isto vrijeme kad se otvarao muzej. Izgradila ju je JNA. Sa strane je postavljena spomen ploča – Aleja Gupčevih boraca.

Uglavnom, to je dvorac nešto sjevernije od GStubice, kojeg je u 18. stoljeću dao izgraditi grof Krsto Oršić na mjestu nekadašnje srednjovjekovne utvrde. Dvorac je služio za odmor, ne za nekakvu obranu. Krajem 60-ih i početkom 70-ih godina prošlog stoljeća, dvorac je temeljito renoviran. U njemu su otvorili Muzej seljačke bune, a okolni park pretvorili u dekorativni vrst sa raznim domaćim i egzotičnim biljnim vrstama.

U vrtu ovog dvorca je posađena još jedna specifična lipa, takozvana Titova lipa.

On je posadio mladicu ove lipe 1974. godine povodom otvaranja Muzeja seljačke bune. Prilikom otvaranja muzeja, otkriven je i monumentalni spomenik kipara Augusta Augustinčića (i pomagača). Širok je 40m a visok 7.5m :-). Ispred spomenika je kip Matije Gupca, a sa strane i mali Petrica Kerempuh. Lijevi dio (gledajući prema spomeniku) je prikaz bitke kod Stubice, na desnom prikaz svakodnevnog života 16. stoljeća.


Nakon što smo obišli dvorac i spomenik, sjeli smo malo odmoriti se u kafić koji se vidi na gornjoj slici za Petricom Kerempuhom. Tako uz pivo, malo kontempliramo o svemu, i dođemo do pitanja kojim putem natrag. Na pamet nam je palo da se u Zagreb vratimo sa suprotne strane Medvednice, možda i tamo nađemo nešto zanimljivo. Pogledali smo navigaciju i zaključili kako sa 10km ekstra puta (s obzirom na udaljenost od Zagreba do GStubice) možemo obići svetište Mariju Bistricu.

Put do MBistrice je dugačak nekih 15ak km i prepun je serpentina, tako da ste čas na jednom bregu, čas na drugom bregu. Većina ljudi zna da je Marija Bistrica najpopularnije marijansko svetište u Hrvatskoj. Tu je papa Ivan Pavao II držao misu 1998. godine, kada je proglasio Alojzija Stepinca blaženim. Pred dolazak pape je prostor oko crkve temeljito preuređen i dodatno proširen. 2003. godine po odluci kardinala Bozanića, postavljen je i kip pape Ivana Pavla II.

Na trgu ispred crkve nalazi se spomenik NOB-u Marije Bistrice, koji je u totalnoj suprotnosti s crkvom. Vlast Jugoslavije je stavila Stepinca u Lepoglavu i nije voljela vjeru općenito, dok današnja crkva isto tako ne voli staru komunističku vlast. Stoga dođu kao suprotnost, kako bi Minea rekla – minus i plus, k’o Amer i Rus 🙂

I tako, nakon 4 sata ugodnog skitanja po sjevernim obroncima Medvednice, sjeli smo opet na hladno pivo da malo ustvrdimo gradivo, a onda i odmorimo pošteno.

Vraćamo se preko Laza i Kašine natrag u Zagreb. Sutra je ipak radni dan. Treba razmisliti gdje idući put otići na pivo.