Prvi dio: Povijest Zagrebačkih naselja i ulica

Da nastavim o imenima Zagrebačkih dijelova, ovaj puta s južne strane Save. Nekada davno Sava je imala drugačiji tok pa su neka imena koje ću sad spominjati zapravo kvartovi danas sa sjeverne strane.

Prostor savske nizine južno od same Save danas nosi ime Turopolje. Nekada, u starim ispravama se pisalo o Zagrebačkom polju. Turopolje, kao naziv, ne potječe od riječi Tura (divljeg goveda na ovim prostorima), već od starohrvatske riječi za ovo područje koje su zvali Tur ili Hotur.

Čiče – nekada zvano Čičan ili Čečan. Bilo je srednjovjekovno središte Turopolja. U njemu su se kao lokalni plemići održali mnogi starohrvatski rodovi. Samo mjesto imalo je status trgovišta. Njegovi stanovnici uživali su slobodu u raspolaganju imovinom. U Čičanu je postojao utvrđeni kaštel, koji je nastradao u borbama za vrijeme kralja Andrije.

Črnkovec – vlasnici zemlje na mjestu Črnkovca su je prodali nekom Črnku, prema kojem je to selo dobilo naziv. Na zemljištu tog Črnka se nalazi danas i zagrebački aerodrom.

Jakuševac – Prekosavski kraj između Zapruđa, Svete Klare i Kosnice koji je bio u posjedu lokalnih plemića Jakuša, koji su se zvali i Jakuševački. Imanje se isprva zvalo Hurčin, a kasnije je preimenovano u Jakuševac.

Mlaka – sjevernije od Gorice se prostiralo imanje Mlaka na kojem su živjeli plemići „od Mlake“. Isprava iz 1326. godine spominje Nikolu i Jurja, sinove Nikole, zatim njihove nećake Bartola i Valentina, i svi su imali plemićki naslov „od Mlake“.

Petruševac – susjedno dobro kraj Jakuševca koje je dobilo ime po Petrušu, a koji je umro bez potomaka, pa je ban Nikola to imanje poklonio Petruševu službeniku Grguru, sinu Stepanovu.

Šćitarjevo – na tlu ovoga sela se nekada nalazila rimska Andautonija, a u srednjem vijeku se zvalo Šćitarovo. Drži se da je selo nazvano prema njegovim žiteljima, koji bijahu stražari na skelskom prijelazu preko Save.

Vukovina – selo pokraj Čiča, dobilo je ime po jednom od potomaka Vukote. Po Vukoti se danas naziva Vukomeričko gorje, prije zvano Pomen gora.

Žitnjak – susjedno dobro kraj Petruševca. Nekad je Sava tekla sjevernije od Petruševca i Filipovca pa je ovo dobro bilo na strani Turopolja. Isprva se kraj zvao Filipovac, po Filipu, sinu Dobšinom. Ne zna se kad se pojavio oronim Žitnjak.

To su neka od mjesta koja se nalaze u bližoj okolici Zagreba, s Turopoljske strane.

Današnji Novi Zagreb, omeđen rijekom Savom, obilaznicom i Jakuševcem je bilo crkveno vlasništvo. To zemljište zajedno sa selima koja su tu bila je nacionalizirano poslije II. svjetskog rata i danas je predmet spora između Kaptola i grada Zagreba. Priča kaže da je 50-ih godina prošlog stoljeća, kada se tražilo gdje dalje širiti grad, Većeslav Holjevac, ondašnji gradonačelnik, izrekao sudbonosnu rečenicu „gradite preko Save“.
Uostalom, ovako je to opisao Ratko Cvetković:

U ciklusu titoističkih anegdota jedna se ponavlja u manje–više zadanoj strukturi: pokušat ću je prepričati prema meni najdražem primjeru, čiju cijenu dižu određeni autoriteti iz rudarsko–geološko– naftnoga sektora koji se kunu da je primjer istinit. Dakle, prilikom Titova paradnog posjeta nekom rudniku voditelji iskopa potužili su se da je kvaliteta rude sve slabija, a i da novi probni iskopi ne daju osobite rezultate. Tito je tada, kaže priča, srknuo malo iz svog cigaršpica i nakon značajne stanke izdao stručnjacima sljedeću tehnološko–političku direktivu:
— Drugovi, kopajte duble.
Struktura priče, dakle, nije komplicirana: problem — neuspješno rješavanje — Titova vizija, i na njoj je, osim ovoga anegdotalnoga ciklusa, pola stoljeća bila zasnovana i službena povjesničarska paradigma. Taj hagiografski duh zapuhao je i u jednoj anegdoti iz čije se pjene, kaže priča, pojavio Novi Zagreb. Gradski oci početkom pedesetih zabrinuto su razmatrali smjerove u kojima bi se mogao razvijati Zagreb. Sljeme je bilo visoka i strma prepreka, istočna i zapadna ekstenzija nisu davale suvislo rješenje i tako su se gradski oci vrtjeli na, bumo rekli, sve tri strane svijeta, dok im Titova riječ (problem>cigaršpic>vizija) nije otvorila oči za četvrtu dimenziju grada:
— Drugovi, gradite preko Save.
No, onaj koji je u prekosavskim maglama, nad strništima sjevernog Turopolja ugledao obrise novoga grada nije bio Maršal, nego jedan od njegovih oficira: Karlovčanin Većeslav Veco Holjevac, u svojim, danas već legendarnim, gradonačelničkim mandatima pedesetih i šezdesetih godina uspio je prebaciti Zagreb preko rijeke.

Dugo sam tražio odakle su potekla imena novozagrebačkih naselja i nisam naišao na neke pametne odgovore. Jedino što se dalo zaključiti je da je književnik Gustav Krklec bio zadužen da po starim katastarskim planovima i razgovorom sa malobrojnim starosjediocima nađe imena koja bi se mogla smatrati autohtonima. Jedna verzija priče kaže i da je volio popit i izmislit poneko ime (prilog tomu su kvartovi Utrina i Travno – i jedno i drugo označava livadu) :sretan:.
Pošto sami opisi novozagrebačkih naselja nisu popraćeni stručnom literaturom, ovdje ću samo zbirno dati tekstove sa raznih web stranica.

Za Trnsko se piše da mu je Krklec dao ime po jednom starom Savskom rukavcu koji je prolazio tim područjem. Na slici RAF-a nastaloj 1944. godine tog rukavca više nema, ali se vide naznake kako je on tekao.

Područje Savskog Gaja je dobilo ime po dijelu šume koje su mještani tako nazivali. Trokut kao ime je ipak umjetna tvorevina, smješteno je između 3 pruge. Središće je dobilo naziv jer je Krklec osmislio da to bude centar Novog Zagreba. Kad se u dogledno vrijeme izgradi MSU i uz postojeći Avenue Mall dijagonalno suprotno, taj dio bi i mogao postati središnji dio. Nazive Utrina i Travno sam već dotaknuo u uvodu ovog dijela o Novom Zagrebu. Zapruđeje dobilo ime po tome što je bilo smješteno iza željezničke pruge. Za Sloboštinu sam našao da je dobilo ime po tome što ta zemlja nije pripadala crkvi, za razliku od ostatka Novog Zagreba.


Kako je to bilo osmišljeno

Eto toliko o imenima Zagrebačkih dijelova i njegovog predgrađa.