Klub trokontinentaša

Kažu da je jutro pametnije od večeri i to se ispostavilo točnim. Nakon što su nas “opljačkali” na Sultanahmetu odlučili smo drugi dan krenuti preko bare na drugi kontinent. Uvidom u kartu zaključili smo da možemo ići na dvije strane uzeti prijevoz prema Aziji. Jedan je Sirkeci kod kolodvora, drugi je Yeniköy [Jeinkoj] na suprotnu stranu. Kako smo već vidjeli Sirkeci, odlučili smo se na Yeniköy, dvije stanice prigradskim vlakom. I onda smo shvatili da smo napravili zajeb. Mislim nismo, voze od tamo brodovi, ali odavdje voze samo katamarani, ili kako turci kažu Sea Bus. I da stvar još bude bolja, ne vozi direktno prema Aziji, nego vozi do još jedne stanice prema zapadu, blizu aerodroma, do Ataköya [Atakoj]. Tako da se put umjesto 20min odužio na 50min. A još smo bili u zatvorenom dijelu jerbo katamaran nema otvorenih dijelova gdje možeš biti jer kao brzina, sigurnost i to. I ne košta 1.5TL žeton nego 6TL. Al šta je tu je. Katamaran vozi do Kadiköya [Kadikoj], taman nasuprot Haydarpaşe [Hajdarpaše], glavnog azijskog Istanbulskog kolodvora, tj. Istanbul Asia Hbf.

Zašto naslov posta “Klub trokontinentaša”? Pa zato što smo cijenjeni drug Jimbo i ja bili do sada na 3 kontinenta. On je dodatno bio u Americi, ja u Africi.

Nego da se vratimo razlogu odlaska u azijski dio. Pa jeftina hrana, manje turista i jednostavno biti u Aziji. Ići kroz sporedne ulice i sokake, gdje nema puno svijeta. Tako dok smo tražili mjesto gdje ćemo jesti (kako bi Jimbo rekao, tamo gdje ima puno brka tamo se dobro i jeftino jede hehehe) domicil se okretao za nama jer očito nisu navikli na turiste.

I tako našli smo neki domaći restoran, u kojem ne znaju engleski ali imaju dobru hranu. Prstom je bilo dovoljno pokazati šta hoćemo, a čaj nakon jela nije bio problem naručiti jer oni isto tako kažu, çaj.

2. fama: pušiš kao Turčin – moram priznati da nisam vidio puno turaka kako puše i puše. Naravno ima ih na cesti ali puno više ima turista koji puše nego Turaka. Bit će možda što su cigarete tamo skuplje nego kod nas, a standard niži. Prije nekoliko godina je uvedena zabrana pušenja u zatvorenim prostorima. Kazna za pušenje je kao na slici gore, 69TL ili 35€. Skupo. Ali zanimljiva je činjenica da nije u svim prostorima kazna ista. Vidjeli smo takve plakate gdje piše 70TL, 63TL, 68TL. Mislim da smo vidjeli i jedan gdje je “samo” 39TL.


Nakon poprilično dobrog ručka, čorba i meso filovano u razne povrćke koje oni zbirno zovu dolme s kajmakom kao prilogom, te obaveznog turskog čaja nakon, odlučili smo se vratiti natrag u Europu do Sirkecija, tj do Eminönü [Eminonu] i obići čaršije, popularne pijace iliti ga zatvorene natkrivene tržnice.

Prva od njih dvije je uz samo pristanište trajketa, samo treba prijeći cestu kroz pothodnik.

Prvi i manji zatvoreni bazar je Mirisna čaršija ili Misir Çarşisi [Misir Čaršiši]. Prvotno ime joj je bilo Novi Bazar, ali kako se puno začina iz Egipta i okolo dovozilo baš na tu tržnicu u narodu je prevladalo ime Misir čaršija. U našim krajevima se krivo naziva Mirisna čaršija, jer Misir u Turskoj znači Egipat ili kukuruz (ima dvojako značenje), ali pošto se tu prodaje puno začina i prostor odiše raznim mirisima, samo je krivo prevedeno, ne i krivo interpretirano. Građevina je “L” oblika. Najam koji plaćaju trgovci ide za održavanje džamije i samog bazara, koji je ipak u krugu džamije (tako se i počelo s pijacama, kad je sultan izgradio džamiju, često se uz džamiju gradio i bazar gdje su ugledni trgovci prodavali svoje stvari, a dio zarade su predavali u džamiju za održavanje).

Džamija kraj koje je smještena Mirisna čaršija je Yeni džamija ili Yeni Camii [Jeni čami] ili Nova džamija (zato su i čaršiju prije zvali Novi bazar, ali kao što se rijetko čuje za Novi bazar, tako se rijetko gdje može čuti da govore i Nova džamija) i njoj se plaća ceh najma prostora. Za razliku od Plave džamije gdje npr. vjernici svojim davanjima kupuju tepihe koji se izližu i istroše, Yeni džamija kroz ceh plaća i zamjenu svojih tepiha.

Sljedeća po redu čaršija je bila Kapaliçarşi [Kapaličarši] ili Kapaličaršija ili Veliki bazar, što bi u prijevodu značilo “zatvorena ili natkrivena tržnica”. Ovaj bazar je jako, ali jako velik. Mi smo po njemu hodali sat, možda i sat i pol i obišli smo, ako, 20%. Najnevjerojatnije je bilo kad smo na jednom kraju izašli i tamo piše “Exit 27”. Onda si zamislite taj prostor. Sadrži 58 natkrivenih ulica i kroz nju dnevno prođe do 400,000 ljudi. Kao i Mirisna čaršija i ova ima svoju džamiju kojoj plaća ceh. Riječ je o Bajazidovoj džamiji koja uz Plavu džamiju, jedina izgleda premoćno s obzirom na ostale džamije.

Jedna stvar o tim bazarima. Kad dođete i pitate za neku cijenu, očekujte odmah duplo veću cijenu nego u supermarketu. Pa ako se ne znate cijenkati, platite toliko :-). Pametna stvar je u startu reći ovako: “Previše, u Hrvatistanu se to kupi za upola manju cijenu”. I onda ako efendija odluči spustiti toliko, e onda se treba ići cjenkati na količinu, na ovo na ono. Na šta vam pamet padne. Ako ste dobri, možete i do 80% spustiti cijenu. Ali krenite od toga da je u Hrvatistanu upola jeftinije. To vam je odmah osiguralo (naravno ako efendija prihvati) 50% manju cijenu od prvotne, odnosno onakvu kakvu ćete naći u supermarketu.

Sljedeće što smo odlučili obići je podzemna cisterna, Yerebatan Saray1 [Jerebatan sarajah] ili Potopljena palača, koja se nalazi u neposrednoj blizini Aja Sofije i Plave džamije, a za koju nismo imali volje i živaca obići je dan ranije. To je velika cisterna koja je primala 100,000 litara vode koja je preko akvadukta dovođena iz 20km udaljene Beogradske šume. Voda se koristila za opskrbu Aja Sofije, Plave džamije, Topkap1 palače i ostalih objekata na tom mjestu, znanog kao Prvo brdo. Drži je 28×12 stupova visokih 9 metara. Od tih 336 stupova tri stupa intrigiraju. Na jednom su ugravirane suze, za koje kažu da je spomenik robovima koji su umrli gradeći cisternu.

Druga dva stupa u podnožju imaju glavu meduze. Ne zna se jasna priča oko tih glava. Jedna kaže da je donjeto sa neke Rimske građevine, druga kaže da Meduza predstavlja jednu od tri Gorgone, žena čudovišta iz Grčke mitologije koje su sa svojom zmijskom kosom svakoga tko ih krivo pogleda pretvarali u kamen, pa su ih ovako okrenuli da negiraju njihovu moć. Treća priča opet spominje Meduzu, da je to bila jedina smrtna Gorgona, prelijepa cura sa dugom kosom i tamnim očima koja se jadnica zaljubila u Perzeja, sina Zeusovog. Kako je i Atena bila zaljubljena u njega, pretvorila je Meduzinu kosu u napadu bijesa u zmije. Sve osobe koje su tad pogledali u prelijepu Meduzu su se skamenili. Ipak, mjeritelji su zaključili da su glave tako postavljene kako bi cjelokupna visina stupa bila onakva kakva bi trebala biti, nekih 9m. E sad šta je istina, vrag će ga znati.

Po izlasku iz podzemne cisterne stoji kamen Milion. Postavljen je tamo u 4. stoljeću prije Krista i označavao je nultu točku mjerenja puteva koji odlaze (ili dolaze) iz Konstantinopola. Do 15. stoljeća je ostao u svom originalnom izgledu kad je uništen te su njegovi ostaci nađeni u 1960-im godinama. Kamen je imao funkciju kao Milliarium Aureum u starom Rimu, ili kao što recimo danas ima Budimpešta, poznati Zero Kilometre Stone, pokraj mosta Lánchid, na strani Bude.

Kad smo već tu, od jučer nam fali Topkap1 [Topkapah, može i Topkaki] palača, koja je smještena sjevero-istočno od Aja Sofije. Kad smo došli gore na prelijepi park, vidimo ima i tamo muzej za obići. Topkapi palača je bila glavna rezidencija sultana od 1465 do 1856. godine. Kako nam se više nije dalo obilaziti muzeje, samo smo zalegli u park (u Istanbulu po svim parkovima sjedi ili leži jako puno Turaka, a onda i turista) i poslikali okolo.

DOSTA!!!!!!! Ajmo jesti! Gdje? Ajmo probati preko onog mosta što vodi u noviji dio europskog Istanbula, u Beyoglu [Bejoglu]. I mi tamo. Nađemo pristojan restorančić, naručimo hranu ko bombona, naručimo i pivo. Kad, vjerojatno brat i sestra, počeli se svađati ima li piva ili nema. Na kraju je ispalo od brata da ima i on negdje nestade u nepoznatom smjeru. Nije prošlo valjda 2 il 3 minute, dolazi starija žena i prilazi nam, stavlja nešto na stol. Jao ženo, ne želim ništ kupiti, iš odavdje. A klinac otišao u trgovinu po pivo i žena (dal je mama il ne, nije bitno) donjela nama pivo da mi antikristi koji ne poštujemo Ramazan možemo popiti. Hail to you ma’am. Taman kad smo pojeli i popili Efes, da ćemo platiti, kad se oglasi hodža sa džamije da je zašlo sunce i može krenuti iftarski meni. Žena stol iza nas postavi vode, iftarsku pogaču i nešta još, i krene recitirati. Nakon toga, popije vodu i ostali dođu za stol. A žao nam bilo prekinuti njihovu tradiciju, pa smo sjedili i pričali o vremensko-prostornom kontinuumu i njegovoj zakrivljenosti kao i o pretvaranju vode u vino dok gostoljubivi domaćini nisu završili sa svojom tradicijom.

Pri povratku do kolodvora fino je već pao mrak pa smo stali na mostu da uslikamo još malo Istanbula po noći.

E bilo je taj dan dosta hodanja i šetanja okolo, odlučili smo natrag na vlak pa do hostela. Putem smo nešto pričali da smo vidjeli tursku kolu pa kad smo došli na Sirkeci Hbf odlučili smo probati. No, nažalost, ostala je samo jedna kod efendije, pa šta će druga dvojica piti? Kaže Jimbo da će on piti kamilicu!?!?!?!?!? Ne bio taj efendija u trgovini svjetski poznavaoc jezika i izvrtanja turskih riječi, izvadi on limenku na kojoj piše Camlica [Čamlika], što ovako na brzinu kad se pročita stvarno izgleda kao kamilica hehehe. Dojam: turska kola kao Cola 21, kamilica kao jeftina kopija Spritea. Nešto kao Sprint.

Dosta svega ajmo kući. Dosta nam piva po 6TL i hodanja, ajmo u hostel pa još malo pričati prije spavanja. Siđemo sa stanice i krenemo prema hostelu kad viče efendija koji drži kvazi birtiju dvije kuće prije naše “My friends, beer only 3TL”. A gdje nećemo otići tamo sjesti popričat s efendijom i popit pivo koje.

I tako smo naš drugi dan bavljenja u Stambolu, dočekali prvi dan Ramazana, kada jadni ljudi ne piju i ne jedu cijeli dan otkad izađe sunce dok ne zađe. Još smo blesavi mi kupili pivo u trgovini do hostela pa sjeli van na stepenice da popijemo to, kad dolazi jedan Ramazan dude i kaže nam: “Ramazan je, nemoj te piti, sklonite se.”. A nemoj gledati ako te to toliko muči, al nismo htjeli praviti belaja, nagnuli smo limenku do kraja i otišli niz strme stepenice putem naše sobe na ribanje i spavanje.

NASTAVAK