Istanbul

Ove godine put me usmjerio ni manje ni više nego u Istanbul. Lagano sam početak ljeta očekivao 9ti mjesec kako bi otišao na tjedan dana do Berlina kad uskače drug Jimbo iz chata:

Jimbo: ajmo u Istanbul
Nedorečen: de šta ću tamo?
Jimbo: pa ajmo ono vlakom malo vidjet i sve to
Nedorečen: ma nema šanse … početkom 9og bi trebao u Berlin na tjedan dana, treba novaca za to
Jimbo: a jebote Berlin, bio sam tamo, nema šta vidjeti
Nedorečen: hahaha, Berlin ili Istanbul … mož’ mislit kako dvoumim

Prođe od tog razgovora možda 4-5 dana kad ja iskačem iz chata:

Nedorečen: e jes tu? Izgleda meni teško da ću do Berlina … jes ti još uvijek za Istanbul?
Jimbo: nego šta
Nedorečen: kads to mislio ići?
Jimbo: pa ne znam … šta ti misliš?

Nedorečen: evo ja mogu uzeti godišnji drugi tjedan u 8me mjesecu
Jimbo: eto može tada
Nedorečen: šta ćemo sa smještajem?
Jimbo: pa ajmo tražiti po netu
I tako počela potraga za smještajem po netu, našli i super jeftin hostel sa dvokrevetnom sobom kad uskače Jimbo da mu ide još jedan frend i da trebamo promijeniti sobu. I ajd traži, ali više ništ nema takvog jeftinog. Padne Jimbi ideja ajmo na kauč surfing. Ma nea šanse. Dođeš kod nekog turaka i onda te on gnjavi cijeli dan sa svojim pričama i želi znati kako je tamo u belosvetskoj Avropi, jesmo ušli u EUniju, jesmo izašli iz nje i sto nečega svačega. Ajmo onda na blef otići tamo. Joj Jimbo, ja to sve volim organizirano, znaš ovo ono lijevo desno. Ajde Nedorečeni ne seri, znaš da kad nas dvojica negdje idemo nikad ne bude organizirano pa ispadne jebeno. Imaš pravo drug tovariš. Mudro zboriš. Let it be “na blef”.
I tako je svatko kupio kartu u svojeme gradu, ja u Zabregu, Jimbo u Brodu, Slavonskom Brodu. Treći kolega je doputovao tu nedjelju iz Bosne preko Gospića pa je i on navečer kupio kartu u Zagrebu. Samo do Beograda. Pretražujući web stranice našeg vrlog željezničkog prijevoznika koji naginje prema zapadu zaključujemo da karta do Istanbula košta “prema međunarodnom cjeniku”. Ti matere koliko je to. A koliko do Beograda. Do Beograda košta “prema međunarodnom cjeniku”. Uf taj vrli Hrvatski zapad, sve im isto košta al niđe ne piše koliko je to novaca. Zahvaljujući dopisivanjima mladih koje zbirno možemo nazvati forum pronađemo da je karta ZG-BG-ZG 38€, dok je za Istanbul najisplativije kupiti Balkan flexi pass kartu u Beogradu za 68€ (50€ za mlade, al jebajiga, nismo više toliko mladi). Što je Balkan flexi pass, kako se putovalo tamo i koliko smo prostituki vidjeli i kupili, najbolje pročitajte kod Jimbe u postu Put do Stambola, da se ja nebi ponavljao.

Uglavnom, došli smo do sela zvanog Istanbul, 5. po redu što se tiče populacije i 16. po redu što se tiče veličine grada. Stao autobus pred istanbulski europski kolodvor Sirkeci [Sirkeči], probudili me i šta sad?

Vlak je vozio do kolodvora Çerkezköy [Čerkezkoj] koji je udaljen 150km od Istanbula. Razlog je što se urušio neki tunel na daljnem dijelu pruge pa nas klimatizirani autobus vozio do Istanbula

Kažem ja onako napola snen ajmo prema Beşiktaşu [Bešiktašu], tamo smo i vidjeli one jeftinije hostele. Krenuli mi tamo kad Jimbo veli da je vidio na kolodvoru Turist information. (*pas mater, opet se vraćamo, nećemo nikad nać hostel*). Ajmo. Došli mi tamo kad ono red. Nije baš red ali ispred nas stoji dečko i cura, u uredu dečko i cura … Talijani. Eto nije baš red, ali koliko su ovi Talijani nesposobni za Engleski, tj. za bilo koji drugi jezik osim italijanskoga, to je očajno. Ovi ispred nas otišli jer im dosadilo slušati talijane kako ništ ne znaju a mi ostali. Eto treba pitati. Pa došli i mi na red za 15ak minuta, sjeli ispred žene Jimbo i ja, treći čuva stvari a kad žena sva unezvijerena. Počeo Jimbo s njom pričati a ona na brzinu izvadi kartu, objasni gdje treba ići i gdje ćemo naći i to je bilo to. 2 min. Dal’ nas je žena pokušala otjerati nakon talijana ili je Jimbo bio pravi English tip, saznat ćemo nikad.

Čim smo sišli sa prve stanice prigradskog vlaka, gdje nas je uljudna gospođa iznervirana italijanima uputila, za 5 min smo našli hostel. E sad o hostelu da nedužim, jer je po mojem mišljenu srednja žalost, a po mom drugom mišljenu tamo smo samo spavali pa je bio ok, oko 12, pola 13 krenuli mi u sightseeing ili da prevedem, razgledavanje. E da, prije smo popili čaj kod efendije hoteldžije, ne kavu.


1. fama: turska kava – ima toga u turskoj na svakom koraku, na svakom ćošku. E pa nema. Tamo je jako ukorijenjen crni čaj, i svi ga piju. Turska kava je dobila popularnost u Bosni i od tamo se proširila na područje Jugoslavije bivše. Ima turske kave, dapače, ali u fensi birtzevima u koje naprasno uđu mladi iz Australije, Portugala, Amerike i koji ne znaju naše tradicije pa plate 2 do 3€ za kako to već piše “Turkish kahwa”.


-We want to see Blue mosque and Aja Sofia. Where to go?
-Just there my friends – pokaže efendija hoteldžija uputivši nas ka sjeveru strmim ulicama.

Hostel je smješten nekih 5-10 minuta hodom kroz te sitne sokake od tih glavnih znamenitosti Stambola. Prvo nam pred oči dođe Plava džamija ili Sultanahmetova džamija ili Sultanahmet camii [Sultanahmet čami]. Pred džamijom svijeta, ajmo i mi kršćani i nevjernici ući vidjet šta ima u dvorištu i probat ući unutra za neke novce.

Kad se prođe kroz dvorište dolazi se na stranu gdje je ulaz za turiste. Neš neg posjetit najpoznatiju džamiju u Europi. Ulaz besplatan. Muški svit mora imat hlače do poda, žene ako nemaju burku ili tome nešto slično dobiju maramu za obvezati donji dio tijela i maramu za prekriti si glavu i gornji dio tijela. Obuću moraju skinuti apsolutno svi. Čak i imaju vrećice u koje si staviš obuću i onda s njom u jednoj ruci i fotoaparatom u drugoj ruci bezdaniš po džamiji i diviš se.
Iako nije nigdje znakom zabranjeno da se ne smije slikati sa blitzem u džamiji, ja baš ne volim tako slikati pa sam slikao bez blica i nije mi baš preveć uspjelo, ali šta je tu je. Najbolje je ispalo slikanje stropa, odakle dolazi najviše svijetlosti.



Kao svaka sakralna građevina, ova džamija odiše prelijepim dojmom i mislim da je ni jedan turista nije zaobišao.

Džamiju je dao izgraditi ko drugi nego Sultan Ahmet I, zbog nekakvih ratova u Perziji pa da se kao oduži Allahu. Kako nije bilo ratnog pljena, novce je uzeo iz državne blagajne (eto nije Sanader to smislio, vrag ga odnia). Građena je od 1609 do 1615. godine. Uz džamiju je zajedno i medresa (vjerska škola) i veliko predvorje ili dvorište. Iako je izgrađena 1615. godine, svečano je otvorena 1617. godine, a sitne picajzle od radova nastavljene su i nakon smrti Ahmeta (koji je naravno sahranjeno u toj džamiji). I da, plavom je zovu zbog nebrojeno puno rukom oslikanih pločica koje su poljepljene po stupovima unutra.

A nasuprot Plave džamije, preko parka viri Aja Sofija, stara ortodoksna crkva pretvorena u džamiju kad su Otomani zauzeli te krajeve.

Tu crkvu/džamiju su pretvorili u muzej da podsjeća na nestabilne prilike i ratove Otomanskog imperija. Kao muzej naplaćuje svoju popularnost, za razliku od Plave džamije. Karta – 10€ (da li vrijedi toliko, da li ne vrijedi, pitanje je, ja mislim, čisto kulture).

Aja Sofija, odnosno Haghia Sophia (crkva svete mudrosti) dao je izgraditi Konstantin davne 537. godine. Zanimljjivo je da su crkvu gradili matematičari, ne graditelji :-). Aja Sofija je bila najveća crkva na svijetu, i milo je krunište svih bizantskih careva. Tu se dogodio i raskol crkve na istočnu i zapadnu. Crkva je ostala kao crkva do 1453. godine kad su došli Otomani malo poharati Europu pa su crkvu prenamjenili u džamiju tako što su poklali svijet koji se u crkvu skrio, freske pokrečili vapnom i izgradili četiri rakete (pardon, minareta) na njoj (ipak je to 150 godine prije izgradnje Plave džamije). Atatürk je sekretom 1935. godine džamiju proglasio muzejom i od tada se ne održavaju vjerski obredi u njoj. Kraj Aja Sofije je pokopan car Konstantin.

Kako smo “izgubili” vremena tamo, vrijeme je bilo da jedemo. I tu ide prvi “epic fail” koji će se u daljnim nastavcima Stambolske sage provlačiti. Kroz parče ulica, u kojima nam svi govore “Come here, reservation just for you” nastavljamo dalje dok nismo došli do starog meštra stambolskih prevarancija, koji nas je jednostavno pitao jesmo gladni (*osvrtom na radnju vidimo da nije fensi i da se može pojesti za jeftine novce*)? Izgubivši volju nakon takvog jednostavnog pitanja sjednesmo kod njega na 1 od 3 stola za koji nam je još donjo treću stolicu i vrlo isčekujemo meni. 
“No menu. Do you want kebap? I have juice of orange just for you.”. Hvala čiča, samo kebap.
“No orange juice?” – “Do you have tea?” – “Tea? Yessssssssss”.
I čekamo mi taj kebap, gledamo okolo, pričamo kako smo našli prvi dan nešto sa strane što nije na turističkoj džadi i da smo odmah utrefili, kad …

… antički bife, fotokopija, faksiranje, kartice za telefone, fotografisanje, osiguranje i kasko, nešto i nešto (a još ima i kebap i čaj i sokove od svježih narandža). Kakav li će kebap u ovom bućkurišu ispasti?
Ispao je ovako: mljeveno meso pregaženo valjkom i strpano u tostirani sendvič u kojem je puno deblji sir. Pojeli, al katastrofalno je to bilo. Užas.

Al’ nismo došli do užasa tog kvarta još. Spomenit ću to da se zna malo kasnije.

Otišli smo ko muha bez glave, popili vodu na fontani između Aja Sofije i Plave džamije i krenuli u svijet prema modernom dijelu grada, prema Central Business Districtu, da vidimo malo željeza, čelika i stakla. Prema Leventu. Zapravo smo htjeli otići do vojnog muzeja koji je stanicu metroa dalje od Taksima prema Leventu ali smo došli 5 minuta prekasno. Muzej radi do 17:00, mi došli 17:05 :S. A štaš, ajmo gledat čelik i staklo.

Tramvajem koji staje na Sultanahmetu smo krenuli do krajnje stanice u Kabataş [Kabataš]. Iz Kabataša smo se podzemnom uspinjačom, koja je čini mi se prije 3-4 godine izgrađena, popeli na Taksim. Taksim je jedan ogromni trg s kojeg kreće jako puno autobusnih linija i gdje se sjeku autobus, metro, uspinjača i stari tramvaj. Tada još međutim nismo znali da je oko Taksima, točnije oko Istiklal strasse koja ide od Taksima prema Beyoğlu [Bejoglu] prava meka za turiste. Od Taksima smo uzeli metro i uputili se prema stanici 4. Levent, 5 stanica od Taksima. Tako da ne mislite da je Istanbul samo muzej za muzejom, džamija za džamijom. Imaju oni pravi business dio grada, moderan i proeuropski. Ne znam kako su se ostali osjećali kad smo tamo došli, ali meni je bilo neopisivo vidjeti moderno i čelik i staklo kako raste u visinu. Moja filozofija je: bolje da pogledam nebodere kako dodiruju oblake nego da hodam vječito po muzejima. Muzeje te će moći vidjeti i moja unučad i praunučad, pitanje da li će čelik i staklo ostati na tom mjestu toliko dugo 🙂

I nakon razgledavanja Leventa, taman da ćemo otići natrag u metro pa kući, vidimo prvi shopping centar. Ajd valja ući da vidimo kako je to potrošačko-konzumerističko društvo kod njih. Uglavnom, sve markica do markica, ženskice hodaju sa bvlgari, prada i ostalim vrećicama, muški ulickani i tako. Čak je u tom kompleksu shopping centra i nebodera smještena i ambasada republike Hrvatske 🙂


Znaju turci odakle smo

I odlučili smo se vratiti natrag, do onog Sultanahmeta koja nam je najbliža tramvajska stanica kući i tu sad dolazi otkrivanje našeg drugog zajeba tu. Hodamo mi tako od stanice prema Aja Sofiji a na nas iskaču turci iz pašteta “dođi ovdje”, “sjedi ondje”, “we have terrace on top”. I tako smo mi sjeli kod nekog lika koji je došao sa uletom “Hello my friends. I have table reserved just for you”. Ajd. Iako nisam obraćao pozornost na tu “rezervaciju” tada, ispalo je da smo jelo i pivo platili svatko po 10TL + rezervaciju od 10TL. Sve zajedno 40TL ili ga 20€. PSMTR i “reservation just for you”.

Sa siktanjem na usnama, pokupili smo se kao pustinjski psi natrag do svoje sobe gdje smo oribali Istanbul sa sebe i znojni otišli na spavanje u isčekivanju sutra (naš hoteldžija je vjerojatno jedini lik u cijelom Istanbulu koji nije imao klime :S)

1 Comment

  1. bas se spramam vlakom za istanbul, tako da su mi ove informacije ful korisne. super je post. a kolko treba otprilike sati od zg do istanbula? thnx

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *