Istanbul

Ove godine put me usmjerio ni manje ni više nego u Istanbul. Lagano sam početak ljeta očekivao 9ti mjesec kako bi otišao na tjedan dana do Berlina kad uskače drug Jimbo iz chata:

Jimbo: ajmo u Istanbul
Nedorečen: de šta ću tamo?
Jimbo: pa ajmo ono vlakom malo vidjet i sve to
Nedorečen: ma nema šanse … početkom 9og bi trebao u Berlin na tjedan dana, treba novaca za to
Jimbo: a jebote Berlin, bio sam tamo, nema šta vidjeti
Nedorečen: hahaha, Berlin ili Istanbul … mož’ mislit kako dvoumim

Prođe od tog razgovora možda 4-5 dana kad ja iskačem iz chata:

Nedorečen: e jes tu? Izgleda meni teško da ću do Berlina … jes ti još uvijek za Istanbul?
Jimbo: nego šta
Nedorečen: kads to mislio ići?
Jimbo: pa ne znam … šta ti misliš?

Uglavnom, došli smo do sela zvanog Istanbul, 5. po redu što se tiče populacije i 16. po redu što se tiče veličine grada. Stao autobus pred istanbulski europski kolodvor Sirkeci [Sirkeči], probudili me i šta sad?

Vlak je vozio do kolodvora Çerkezköy [Čerkezkoj] koji je udaljen 150km od Istanbula. Razlog je što se urušio neki tunel na daljnem dijelu pruge pa nas klimatizirani autobus vozio do Istanbula

Kažem ja onako napola snen ajmo prema Beşiktaşu [Bešiktašu], tamo smo i vidjeli one jeftinije hostele. Krenuli mi tamo kad Jimbo veli da je vidio na kolodvoru Turist information. (*pas mater, opet se vraćamo, nećemo nikad nać hostel*). Ajmo. Došli mi tamo kad ono red. Nije baš red ali ispred nas stoji dečko i cura, u uredu dečko i cura … Talijani. Eto nije baš red, ali koliko su ovi Talijani nesposobni za Engleski, tj. za bilo koji drugi jezik osim italijanskoga, to je očajno. Ovi ispred nas otišli jer im dosadilo slušati talijane kako ništ ne znaju a mi ostali. Eto treba pitati. Pa došli i mi na red za 15ak minuta, sjeli ispred žene Jimbo i ja, treći čuva stvari a kad žena sva unezvijerena. Počeo Jimbo s njom pričati a ona na brzinu izvadi kartu, objasni gdje treba ići i gdje ćemo naći i to je bilo to. 2 min. Dal’ nas je žena pokušala otjerati nakon talijana ili je Jimbo bio pravi English tip, saznat ćemo nikad.

Čim smo sišli sa prve stanice prigradskog vlaka, gdje nas je uljudna gospođa iznervirana italijanima uputila, za 5 min smo našli hostel. E sad o hostelu da nedužim, jer je po mojem mišljenu srednja žalost, a po mom drugom mišljenu tamo smo samo spavali pa je bio ok, oko 12, pola 13 krenuli mi u sightseeing ili da prevedem, razgledavanje. E da, prije smo popili čaj kod efendije hoteldžije, ne kavu.


1. fama: turska kava – ima toga u turskoj na svakom koraku, na svakom ćošku. E pa nema. Tamo je jako ukorijenjen crni čaj, i svi ga piju. Turska kava je dobila popularnost u Bosni i od tamo se proširila na područje Jugoslavije bivše. Ima turske kave, dapače, ali u fensi birtzevima u koje naprasno uđu mladi iz Australije, Portugala, Amerike i koji ne znaju naše tradicije pa plate 2 do 3€ za kako to već piše “Turkish kahwa”.


-We want to see Blue mosque and Aja Sofia. Where to go?
-Just there my friends – pokaže efendija hoteldžija uputivši nas ka sjeveru strmim ulicama.

Hostel je smješten nekih 5-10 minuta hodom kroz te sitne sokake od tih glavnih znamenitosti Stambola. Prvo nam pred oči dođe Plava džamija ili Sultanahmetova džamija ili Sultanahmet camii [Sultanahmet čami]. Pred džamijom svijeta, ajmo i mi kršćani i nevjernici ući vidjet šta ima u dvorištu i probat ući unutra za neke novce.

Kad se prođe kroz dvorište dolazi se na stranu gdje je ulaz za turiste. Neš neg posjetit najpoznatiju džamiju u Europi. Ulaz besplatan. Muški svit mora imat hlače do poda, žene ako nemaju burku ili tome nešto slično dobiju maramu za obvezati donji dio tijela i maramu za prekriti si glavu i gornji dio tijela. Obuću moraju skinuti apsolutno svi. Čak i imaju vrećice u koje si staviš obuću i onda s njom u jednoj ruci i fotoaparatom u drugoj ruci bezdaniš po džamiji i diviš se.
Iako nije nigdje znakom zabranjeno da se ne smije slikati sa blitzem u džamiji, ja baš ne volim tako slikati pa sam slikao bez blica i nije mi baš preveć uspjelo, ali šta je tu je. Najbolje je ispalo slikanje stropa, odakle dolazi najviše svijetlosti.

Tu crkvu/džamiju su pretvorili u muzej da podsjeća na nestabilne prilike i ratove Otomanskog imperija. Kao muzej naplaćuje svoju popularnost, za razliku od Plave džamije. Karta – 10€ (da li vrijedi toliko, da li ne vrijedi, pitanje je, ja mislim, čisto kulture).

I nakon razgledavanja Leventa, taman da ćemo otići natrag u metro pa kući, vidimo prvi shopping centar. Ajd valja ući da vidimo kako je to potrošačko-konzumerističko društvo kod njih. Uglavnom, sve markica do markica, ženskice hodaju sa bvlgari, prada i ostalim vrećicama, muški ulickani i tako. Čak je u tom kompleksu shopping centra i nebodera smještena i ambasada republike Hrvatske 🙂

Znaju turci odakle smo

I odlučili smo se vratiti natrag, do onog Sultanahmeta koja nam je najbliža tramvajska stanica kući i tu sad dolazi otkrivanje našeg drugog zajeba tu. Hodamo mi tako od stanice prema Aja Sofiji a na nas iskaču turci iz pašteta “dođi ovdje”, “sjedi ondje”, “we have terrace on top”. I tako smo mi sjeli kod nekog lika koji je došao sa uletom “Hello my friends. I have table reserved just for you”. Ajd. Iako nisam obraćao pozornost na tu “rezervaciju” tada, ispalo je da smo jelo i pivo platili svatko po 10TL + rezervaciju od 10TL. Sve zajedno 40TL ili ga 20€. PSMTR i “reservation just for you”.

Sa siktanjem na usnama, pokupili smo se kao pustinjski psi natrag do svoje sobe gdje smo oribali Istanbul sa sebe i znojni otišli na spavanje u isčekivanju sutra (naš hoteldžija je vjerojatno jedini lik u cijelom Istanbulu koji nije imao klime :S)