Na križanju svijetova

Da vas odmah podijelim u dvije grupe:
1. Kopnena Hrvatska ili Austro-Ugarska
2. Primorska i Gorska Hrvatska ili Italija

Prva grupa je sigurno (ma gotovo sto posto) jednom išla na more prema Istri, Rijeci, Splitu, Dubrovniku ili nekom od mjesta između na “najboljem moru na svijetu”, prošli ste kroz grad …..

Druga grupa je sigurno jednom u životu išla posjetiti prijatelje u Austro-Ugarskoj ili bar vidjeti glavni grad i kipa bana Jelačića koji je pokazao Mađarima šta znači petljati se s nama. Doduše sad on i njegov konj im pokazuju guzicu (što se isto može protumačiti kao ‘eto vam ga na’) ali u originalu je pokazivao mačem prema Mađar selu pa su se gospari iz glavnog grada pobunili da moraju gledati konjsku guzicu.

Pobježe mi tema.

Daaaaaaa, vi Italijani ste isto morali proći kroz grad ……

Ma bravo, divni ste mi. O Karlovcu je riječ. Gradu na četiri rijeke – Dobra, Kupa, Korana, Mrežnica (a samo Kupa i Korana protiču kroz krad). To je jedan turistički mit osmišljen kako bi se uzimala lova od strankinja i njihovih muževa koji sve to plaćaju. Isto kao da je Marco Polo rođen na Korčuli, da se britanska Kraljevska garda nikad ne smije ili da su Gurke najbolji vojnici (a svi znamo da su to Jedii pod utjecaj fine slavonske šljiiiiive).

Zatim šta dalje znate o ovom gradu. Pa da su tu išle one stare ceste Karolina, Jozefina, Lujzijana(, Klementina, Anđelina, Marijana), Dalmatina, onda ova najnovija od ministra, kodnog imena Vukelina.

Bit će da je Atlantida bila tu negdje gdje je Karlovac pa su oni tada imali tehnologiju da dignu brda i pobrđa okolo ovog mjesta samo zato da sve ceste u ovom našem dobu idu kroz taj Karlovac. Pa su Austro-Ugari stajali u kolonama u Karlovcu kad su išli prema moru jer se sve živo i mrtvo moralo spojiti u Karlovcu. I onda smo polako počeli luditi, psovati po Karlovcu i tko ga takvog napravi, i svašta nešta ružnoga.

A u onih nekoliko milisekundi dok niste psovali po Karlovcu ste gledali kako ima zbijenu hrpu nebodera i zgrada na malom području, gdje je gustoća stanovništva (ako izuzmemo Mamuticu u glavnom gradu) najveća u Hrvatskoj pa se čudili kako to tako puno zgrada, pa ste vidjeli i veliku bolnicu i čudili se kako tako ‘mali’ grad ima tako veliku bolnicu (pa čak i heliodrom) dok jedan ‘glavni grad’ Slavonije, koji je četvrti grad u Hrvatskoj nema ni blizu takvu bolnicu, kola Hitne pomoći jedva mogu do nje, a kamoli ‘elikopter.
I opet ste bili bijesni na to, pogotovo stariji koji znaju da je okolo Karlovca bilo više kasarni, skladišta i poligona bivše JNA nego valjda u cijeloj Hrvatskoj zajedno, pa im je sve to dala JNA, a oni su u svojim gradovima i selima imali malo od toga.

Pa onda da spomenemo da je Karlovac imao prvu, drugu, prvu, neeeeeeeeee … drugu – ma među prvima autocestu u Hrvatskoj/Jugoslaviji.

I eto hrpe stvari zašto je ljudima mrzak taj Karlovac. Kaže naš bloger Jimbo da Slavonci ne vole ‘glavni grad’ Slavonije samo zato da se ima što ne voliti (čak je zavšrio i na virtualnom vješanju na popularnom njihovom forumu gdje se između ostaloga dila i droza), ja ću mu nadodati da Karlovac ne vole svi, sa dokazima od gore :sretan:.
Osim možda samih Karlovačana. A i to je rijetko.

Al ja ću dodati još jednu stvarčicu zašto ne voliti ovo mjesto koje bi trebalo nositi ime Scila i Haribda.

Dobro došli … još bolje o’šli

Eto, i ovaj grad ima pivovaru. Proizvodi Karlovačko pivo (ime dobilo po lokalitetu na kojem se proizvodi), a otkad su kupljeni od strane belosvetskih proizvođača piva, hoće nam kao muda pod bubrege uvaliti i Heineken (u narodu poznato kao Hakinnen) pivo. U drugim dijelovima zemlje rekao bih: ‘neka hvala – pijem samo pivo’. U Karlovcu, kao pravi gospodin, putnik, istražitelj i postavljač klimi u slobodno vrijeme nagovorim frenda vozača da odemo u pivovaru probati kako izgleda to pivo u originalu. Iz pivovare u pivnicu (iz proizvodnog procesa u čašu kak bi se to reklo), tako da preskočimo dodatne korake kemija-sunčanje u cisterni-prijevoz.

Nisam ni dovršio, autić žuti uputi se ka pivovari. Kao da je i on htio okusiti hmelja, prije puta natrag u glavni grad.
Prošli kroz krug pivovare jednom, prošli drugi put, pivnici ni traga ni glasa. Ako mi ne vidimo i ne znamo, zna čovjek sa porte gdje je pivnica.

Ja: Dobar dan.
Potplaćeni radnik sa porte: Da?
Ja: Gdje je pivnica u krugu pivovare?
Potplaćeni radnik sa porte: Nemamo pivnicu.
Ja: A u gradu, imal’ kakva pivnica?
Potplaćeni radnik sa porte: Ima par pivnica, al ni jedna nije naša, u vlasništvu pivovare.
Ja: E stvarno sam htio popit Karlovačko u vašoj pivnici, al ni to ne možete napraviti, kao ni pravo pivo. Valjda ste jedina pivovara bez pivnice.
Potplaćeni radnik sa porte: (sa smiješkom u očima) Nisam ja kriv, ja tu samo zarađujem za plaću.

Čovjek je iskreno priznao i čovjeku kapa sa moje glave dolje kad budem idući put nosio kapu. Svaka čast čovjeku, priznao je što je trebao bez trunka torture nad njime, a opet se nije osvrnuo na to što sam mu spominjao pivovaru u kojoj radi.

…vas tjera odavdje

Moj frend vozač, okreće se, stišće gas i preko sela nas vraća u Zagreb. Nisam mu ništa rekao, nije mi ništa rekao.

Iza nas Karlovac u retrovizoru, gorak okus piva koje ne nude, sve ceste kroz njega, bolnica, igralište, rampe, četiri rijeke, i nada da ćemo doći brzo do radioaktivne Save, do piva, do grada, do mjesta koje nije tako gorko. A i na ručak.

Ako ste vidjeli Karlovac, niste vidjeli zlo. I obrnuto.