Pjesma za ugođaj: Bajaga – Tišina
Vraćajući se sa derneka iz Orašja u ponedjeljak, dakle drugi dan Uskrsa, krenuli smo preko Bosanskog Šamca jer je na GP Županja bila velika gužva za ući u Hrvatsku. I sad do Šamca prolazite nekakva blesava sela koja se nalaze u distriktu Brčko i selo prije Šamca počinje Republika Srpska. Da se skužiti po tome što su natpisi mjesta na ćirilici.
I tako mi odgonetavamo naziv mjesta i skužimo da se zove – Tišina.
I zajebavamo se mi da sad ne smijemo pričati i tako to, izlazimo iz mjesta i meni u glavi nešto pukne da bi se mi mogli slikati kraj table mjesta koje se zove Tišina. Pitam ja druga Jimbu i Iszstvna Galicijana jesu za to i prije nego su mi rekli ja sam već okrenuo auto.
Parkiramo i počnemo namještati fotoaparate na neke timere, noćne modove (bilo je već 0:30) i ostale fine modulacije koje digitalni fotoaparati dopuštaju. Opale fotoaparati, sve lijepo, divno, standard, ali pošto je noć nisu baš slike uspjele. I sad mi ponovno nešto mrdamo po fotoaparatima kao iskusni znalci čačkanja i zajebavanja, poput majstora u “A je to” crtiću, upalim i dugačka svjetla kao da se bolje vidi kad iz suprotnog smjera dolazi policija. Policija Republike Srpske. Stane s druge strane ceste i izađe policajac, vozač, koji je dobio kodno ime Stevo-srbin, u daljnjem tekstu samo Stevo.
Odem ja do njega, dobro večer – dobro večer, kad me Stevo pita šta radimo. A jebote ko da ne vidiš. Kažem “Eto, zanimljivo ime sela pa da se uslikamo kao”. Kad će on na to “I to je vama zanimljivo?”. Pa sad ti budi normalan i nemoj se čuditi. Zapravo kad malo bolje pomislim, u Bosni ima toliko blesavih imena mjesta da ovo selo nije ništ posebno – Prozor, Odžak, Ulice, Vrata … ma mali milijon. Imaju sve za kuću i ulicu.
I Stevo vidio da može pokazati tko je ovdje šerif i uzme on meni vozačku i prometnu i neka ih pratimo do parkirališta da sad tu ne stojimo nasred ceste.
I taman ušli u Bosanski Šamac, kad tamo neko veliko parkiralište, trgovina, benzinska, fukodrom i još mnoštvo stvari za narodu oteti novce.
Tu na scenu stupa i drugi policajac, suvozač, kodnog imena Srđan-mali srbin, u daljnjem tekstu samo Srđan.
Izvede on mene iz auta i standardna pretraga prtljažnika i osnovne opreme koju moraš imati u autu, dok je suvozača Jimbu zaskočio Stevo i zatražio da odmah otvori kasetu. Jimbo u taj čas to i učini a tamo uredno složena jelenja koža, priručnici za auto i polica osiguranja. I sve pet kad Stevo ugleda fotoaparat u vratima. “Dakle, fotoaparat, znači”.
Malo da se vratim pola sata. Kako je bio dernek znači da se i pilo. I moj drug Jimbo pošto ne vozi je dobro pogledao u čašu. Preko nekoliko puta tako da je bio spreman podjebavati bilo čiju policiju bilo gdje. Čak i onu među-inter-galaktičku
Jimbo – “Dakle, digitalni fotoaparat, sa slikama. Hoćete pregledati?”
Stevo – “Ne ne. Netko će drugi to pogledati”.
Na takvu izjavu ne možeš reagirati normalno. U glavi se stvori scena u kojoj dolazi crni auto iz Banja Luke sa CSI mangama i pregledavaju svaki dio fotoaparata kako bi našli ultra-tajne slike koje smo uslikali kako bi izvršili atentat i promjenu vlasti u Republici Srpskoj. Naravno, na autu ne piše CSI nego onako po Vuku – SIESAJ :).
I eto, odsmijali smo se u glavama, kad dolazi idući zahtjev da damo lične karte (eh, ja nemam ličnu kartu al nisam pio jer vozim pa baš i nemam onda želju srati policiji, a ostala dvojica imaju valjda neke svoje razloge). Jimbo izvadi putovnicu jer mu je to kao bilo odmah pri ruci, a Stevo to uhvati kao da je zaražena ozračenim gljivicama onako između dva nokta.
Stevo – “Mislim da sam tražio ličnu kartu.” (i dalje drži otrovnu putovnicu sa dva nokta)
Jimbo – “S tim sam ušao u Bosnu. Al evo, sad ću vam dati osobnu”.
Stevo i Srđan odu u auto i počnu provjeravati podatke i zvati stanicu. Ime ophodnje im je bilo Lasta 6.
Stevo nas je počeo prozivati jednog po jednog do svojih vrata. Prvi je bio Isztvan Galicijan. Sa rokovnikom u krilu koji datira iz 1959, vjerojatno iz tvornice ulja i maziva Modriča i sa osobnom u lijevoj ruci, počne ga ispitivati osobne podatke. Smiješno jer sve može pročitati sa osobne … al oni su tu kao šerifi 🙂
Došao je Jimbo na red. Nakon što je i njega tražio podatke i nakon što nije znao napisati ulicu u kojoj Jimbo živi, Stevo ga je počeo ispitivati kakvu robu ima. I sad kako je moj prijatelj Jimbo bio pijan, tu ga je puklo da počne on njih zajebavati.
Jimbo – “Imam plave pantale, marke Levis, al nije original neg Sandžačka kopija. Imam smeđu duksericu nepoznate marke i u autu imam zelenu vojnu jaknu, popularno zvanu Vijetnamka, kineske proizvodnje”.
Stevo (namrgođen) – “Koje si visine?”
Jimbo – “186cm, 120kg i 300g al slobodno napišite koju kilu više jer je sad bio Uskrs pa šunka, sarma i ono”.
I tu je Stevo skužio da i mi njih jebemo i odlučili su se spustiti na zemlju. Na kraju sam došao i ja na red, uzeli mi podatke (koji pišu na osobnoj) i opis odjeće (ja mislim da su uzimali opis odjeće ako nedao Bog, Mihajlo i Desanka iz kuće kraj table, koji zajedno vide na pola oka, nazovu policiju i kažu da su tu bili ustaški teroristi koji su im htjeli dići kuću u zrak pa nas policija odmah može pronaći preko čipova koje su nam bez da smo vidjeli ugradili u odjeću). Na kraju su nas vratili u auto, a oni su za to vrijeme provjeravali prometnu i vozačku. Kad su to obavili, Stevo je došao do mene, dao mi dokumente i počeo neke priče kako nije u redu slikati tuđe objekte, ljudi spavaju, strani državljani i takve gluposti. A da se vidi išta osim table i nas pa bih ga i razumio nekako. Na kraju su i oni sami skužili da se cijeli susret sveo na jebu oni nas, jebemo mi njih. S tim da smo mi imali aduta u rukavu. Poznajemo pomoćnika ministra koji je zadužen za te policije. Pa da su srali mrvicu više, šef bi im znate već šta :).
Dok je iznad prozora svirala Tišina
I tako su nas pustili na miru, da sa novim događajem u glavi, vozilom punog smijeha i opako malo goriva tražimo granični prijelaz i prvu hrvatsku benzinsku. Dugo u noć, u zimsku pustu noć je orila priča o Stevi i Srđanu koji su naletili na krive Brođanske momke.
Recent Comments