Kao što kaže pjesma čije ime krasi naziv ovog posta, tako se i dogodilo.

Dan je prolazio polako, ali je prolazio. Bilo je 27.02.2008., 20.50 kada je kretao vlak za Sarajevo. Vlak u kojem smo bili moj frend Nikola i ja. Promatrao sam (koliko sam mogao jer je bila noć) kraj kroz kojeg je prolazio sve do granice sa Bosnom i Hercegovinom, odnosno sa entitetom Republika Srpska. Tada me je uhvatio san i vlak je bez mojeg promatranja nastavio voziti dalje do Sarajeva.
6.20 ujutro, 28.02.2008. Vlak dolazi na Sarayski kolodvor, gdje nas dočekuje naš svesrdni domaćin Jimbo, koji nas je odveo u njegov stan. I tu prestaje idiličan ton. Slijedilo je 8 dana upoznavanja grada, Bosne, čevabdžinica i Sarayskog piva.

1. dan
Po dolasku u Jimbov stan krenuli su planovi gdje i kako. Preko Marindvora, dijela gdje je poznati Holliday Inn i zgrada Saveznog Izvršnog Vijeća koju vjerujem svi pamte po panoramama Saraya prije rata, dođosmo do Baščaršije. Najpoznatiji dio Sarayu za koji vjerojatno znaju svi, iako nisu bili u Sarayu, je Baščaršija. Gladni i željni Bosanskih pripravaka, okusili smo burek. NE burek sa mesom i NE burek sa sirom. Nego jedan jedini burek. Mužjaka među pitama.

Kad pogledate kakvih ima pita, dakle, burek odnosno pita sa mesom, zeljanica, sirnica, krompiruša … jedino je burek muškog roda.

Slijedio je obilazak ‘čaršije od Gazi Husrev-begove džamije i bezistana, bezbroj zlatarni i suvenirnica, do Sebilja. Slijedio je povratak u stan radi odmora i ponovni odlazak na ‘čaršiju sa Jimbovom ekipom koju smo upoznali taj dan. Tad smo otišli u nekakvo “noćno” razgledavanje ‘čaršije i usput svratili u Badem, o kojem sam pisao u jednom ranijem postu. Negdje u obilasku je pao dogovor za poker kod novo stečenih “jarana”. Prošli smo uz Miljacku i tamo smo hvatali tramvaj do njihovog naselja, Hrasno, gdje se pokeralo lagano uz pivo do nekih sati…

2. dan
Odlučili smo vidjeti gdje su se to održavale Zimske Olimpijske Igre ’84. u Sarajevu. Zapravo samo manji dio njih. Opet smo preko Marindvora krenuli, pa Titovom ulicom gdje smo se odvojili prema Koševu. Na Koševu je izgrađen kompleks terena za održavanje ZOI ’84. Tu je dvorana Zetra, tu je nogometni stadion Koševo s pravim imenom “Asim Ferhatović Hase” te mnogo pomoćnih terena. Tu je kasnije izgrađen i kinološki fakultet. Dok smo obilazili Koševo, u oči je upadao jedan stvarno neobičan prizor. Veliko groblje, koje kao da je niklo u širem centru grada. Dok je Sarajevo bilo opkoljeno od ’92. do ’96., jako puno ljudi je stradalo. Nemajući mjesta za sahraniti svoje bližnje … ljudi su ih počeli sahranjivati na mjestima gdje je bilo relativno sigurno, tj. gledajući u doba okupacije, tamo gdje nije bilo snajperista. Tako se malo groblje koje je bilo na Koševu, proširilo na dio pomoćnih terena sportskog kompleksa te na park koji se nastavlja na taj kompleks. Strašno!!!
S Koševa smo se spustili na ‘čaršiju na ručak te smo obišli muzej i mjesto odakle je Gavrilo Princip izvršio atentat na Ferdinanda Hasburškog i tako započeo I svjetski rat. Sa satova povijesti je valjda svima znano da su na tom mjestu u betonu ostavili Principove otiske i da su svi koji su bili u Sarayu na tom mjestu slikali. Začuđujuće ali Gavrilo Princip u ovom našem dobu je terorist. Barem tako kažu u BiH. Al zašto je onda otvoren muzej njemu u čast. Nastavili smo do bregovitijeg dijela Saraya, Vratnika. Na Vratniku se nalazi tvrđava Jajce do koje smo otišli i praktički imali cijeli grad ispod sebe. Jedan jako zadivljujući prizor. Lijevo prekrasni Trebević, dolje Baščaršija i u daljini noviji dio Sarajeva, desno Koševo, Breka i iza njih brdo sa tv odašiljačem koji kao da prkosi i kazuje da je jači od rata koji je bio oko njega. Pri povratku smo uzeli taksi do Hrasnog, gdje je otvoren kafić Tito. Kafić je bio zanimljiv, ali je zanimljiviji bio taksist. Priča on tako da je pio profesionalni boksač ali da je trošio pare na pičke (pardon na izrazu, ali tim riječima je rekao) pa je sad tu gdje je, da se u njegovo doba nije smjela nositi duga zurka jer su milicajci odmah rezali, da ima sina koji je nogometaš negdje u Srbiji i da ima 3 cure zbog kojih mu nije bio dovoljan bračni krevet pa je morao kupiti i pomoćni. Sve u svemu … po dolasku u Titu smo se svi morali “olakšati” od nastupa našeg taksiste…

3. dan
Već dugo vremena dogovarano uzimanje rent-a-cara je došlo na red. Zaputili smo se na sasvim drugu stranu Sarajeva, na zapadni dio prema aerodromu. Prvi pokušaj nije uspio. Pokunjeni smo se vratili malo natrag, do naselja Stup, gdje je izgrađen Avazov toranj sa hotelom Radon Plaza. Gornji kat hotela je restoran koji se okreće i nudi pogled na veći dio Saraya i okolice oko aerodroma. Nikola je pitao recepcionera da li zna za neki rent-a-car, i naravno kako su svi u Bosni “jarani”, s jednim pozivom smo dogovorili auto, cijenu i ostale sitnice. A važnija sitnica je da nismo morali ići do rent-a-car kuće, već nam je njihov zaposlenik dovezao vozilo do Avaza i naknadno uzeo auto tamo gdje smo se mi u tom trenutku nalazili. Fantastično.
Škoda Fabia, 2006. godine proizvodnja, vjerojatno u Sarajevskom TAS-u, dizelaš, sa nekih 70ak konja nas je stajala 100KM. Kažu da je u Zagrebu jeftinije, ali kad si negdje turista, onda nosiš i novaca pa ti nije toliko stalo oko štednje.
Prva, druga, …, peta brzina i vozimo se po autocesti prema Mostaru (cijelom dužinom od nekih 15ak kilometara) i već joj je kraj. Po državnoj cesti se vozimo do Konjica koji je bio samo tranzitno mjesto do Jablanice. U Jablanici se nalazi stari most, srušeni, a koji je poznat iz filma “Bitka na Neretvi”. Uz most je smješten i muzej Narodno oslobodilačke borbe koji je za vrijeme rata bio konc-logor. Okrijepili smo se sendvičem od janjetine u obližnjem restoranu “Zdrava voda” i nastavili put Mostara.

Pjesma kaže “Čudna jada od Mostara grada”. Žalosno ali tako je. Još uvijek ima puno ruševina (mislim da na hrvatskoj strani Mostara ima više), vlada netrpeljivost između ovdašnjih Muslimana i Kršćana. Dok je u Sarajevu recimo suživot, pa neću reći odličan ali da su tamo svi “jarani” to je istina, u Mostaru stalno neke gluposti. Npr. slikao sam neizgrađenu zgradu na kojoj piše “Dobar Hrvat, mrtav Hrvat”. Ili npr., Hrvati obojaju svinju u zeleno i pošalju ju u muslimanski dio Mostara. Žalosno, ali žalosno. Pri ulasku u Mostar smo prošli i kraj tvornice Soko, koja je u doba Jugoslavije predstavljala jedinu tvornicu koja je proizvodila avione u Jugoslaviji. Pogodite … uništeno.

Kad ste u Mostaru, onda idete posjetiti i Stari most (svojevremeno kad se Stari most počeo graditi, političari su govorili da će biti još stariji od starog Starog mosta). Jako lijep prizor, moram priznati, ali me je više fascinirala kuća Mostarskih skakača koja se nalazi uz zapadnu stranu mosta, prema Hrvatskoj strani. Nije do te kuće nego što se tamo nalazi zid na kojeg se može popeti, a koji je na visini od cca 15 m od same Neretve. Pa se vi popnite. A ja se volim glupirati … i ovjekovječio sam taj prizor. Manje znani ali povijesno gledano po mojem nestručnom sudu daleko značajniji most je Kriva Ćuprija. Izgrađen nedaleko Starog mosta prema Hrvatskoj strani Mostara, Turcima je poslužio kao test za izgradnju mosta bez ikakvog veziva. Nakon što je most izdržao, počelo se sa gradnjom poznatog Starog mosta.
Na Hrvatskoj strani Mostara smo sjeli u gradsku kavanu gdje sam prvi put vidio Jutarnji List (iako ga ima i za kupiti u Sarayu, ali sam tek kasnije skužio). Pozdravili smo se od Mostara i krenuli natrag prema Jablanici do obližnjeg sela gdje živi Jimbov cimer. Selo je smješteno u brdima uz samo Jablaničko jezero i za vrijeme rata je bilo jedino mjesto u tom dijelu koji su držali Hrvati. Okolo su bili Muslimani. Ispred kuće domaćina je parkiran ja mislim stari VW polo, vjerojatno Sarajevska proizvodnja. I toj priči ne bi se nitko čudio da auto nije slupan. Naime, njegov brat je jednom vraćajući se pijan kući sletio sa ceste u jezero. Brat je hvala Bogu i Allahu živ … a ispostavilo se da se može oživiti i auto. Uspjeli su ga izvaditi iz jezera i očistiti motor te malo izravnati krov da se u njemu može voziti i sad ga ljudi koriste kad idu u lov.

Jablaničko jezero je umjetno jezero nastalo negdje poslije II svjetskog rata kada je Jugoslavija uočila značajan elektropotencijal tamošnje vode. Izgrađena je brana između dotičnog sela i Jablanice, a koja je stvorila jezero. Ispod jezera su ostali ostaci starog grada Rame, a na tim predjelima su bili i rezervni spremnici goriva za Mostarski aerodrom u drugom svjetskom ratu. (Drugi put u ovom postu spominjem vojne objekte. Daleko više sam ih vidio u BiH, ali to je moja stara ljubav da gledam vojne objekte i naoružanje).

Put nas je vodio dalje prema Travniku po cesti do Prozora pa preko Bugojna i novoizgrađenom cestom do Travnika. Tako je barem zvučao naš plan. Malo iz neznanja, malo iz žurbe u Gornjem Vakufu smo skrenuli za znakom koji je pokazivao da je to put za Travnik. Slijedilo je sat vremena putovanja po neasfaltiranom putu između šuma i gora uz poneki natpis “Minsko polje” i još manje kuća na tom putu. Pišpauza koju smo obavili u tom kraju se odvijala pod dugim svjetlima našeg rent-a-cara jer sve manje od toga je značilo skori susret sa hrpom očiju u mraku taman ispred nosa, kao u crtićima.
Uspjevši doći do civilizacije, tj. do asfalta, znakovi su nas slijepo vodili do Travnika gdje je bio predviđen večernji odmor uz ćevape. Usput smo i tankali za 50KM tako nas je dosad rent-a-car stajao 150KM = 600kn. Prijatelji iz Zagreba a rodom iz Travnika su mi preporučili ćevapdžinicu Bajra na ulazu u Travnik.

Ako ćemo detaljno, mi uopće nismo bili u Travniku. Ta ćevapdžinica je u mjestu Dolac na Lašvi. To je kao da kažete da ste bili u Zagrebu a bili ste u Samoboru. Blizu, ali nije to to. Ničim izazvan, vratio sam se u Travnik par dana kasnije.

U Sarayu možete naručiti porciju od 15 ćevapa, što je tamo valjda najveća porcija – barem tamo gdje sam bio. Ovdje je najveća bila od 20 ćevapa. Iako se moji putopisni prijatelji Nikola i Jimbo nisu usudili uzeti tako veliku porciju, ja sam ju ipak uzeo jer nisam svaki dan u Travniku, gdje su jedni od najboljih ćevapa u BiH. Ne želim pričati kakav sam bio nakon toliko ćevapa ali idućih 50ak km sam proveo izbačen na zadnjem sjedištu sa smislom za komunikaciju koja se svodila na “a-ha” i “a-a”.
Nadzire se Kakanj. Polako dolazim sebi. Cementara, ugljenokop i termoelektrana u Kaknju dižu i mrtve. Pozvao nas je Jimbov prijatelj na okrijepu u Kakanj. Točnije u selo pored Kaknja. Nije da smo šta vidjeli u Kaknju osim industrije ali prošli smo i stali smo u tom gradu pa je vrijedilo zapisati.
Shrvani od cijelodnevnog putovanja kratko smo ostali u lokalnoj birtiji i zaputili se natrag u Sarajevo. Iz Kaknja smo izašli na autocestu pa pokraj Visokog i preko Vogošće smo se vratili u naš skromni kutak gdje smo odsjeli. Gdje smo i počinuli.

Dosad sam spomenuo dvije autoceste u BiH. Onu od Saraya prema Mostaru (Stupska petlja – Blažuj) i eto sad ovu od Kaknja do Saraya (Kakanj – Vogošća). I eto, spomenuo sam sve autoceste u BiH. Zaaaaaakon. Njenih svih 36km. Izgrađenih u rekordnih 5 godina. I sve sam ih prošao. Mani zemlju koja Bosnu nema

4. dan
Ranom zorom, dok još imamo rent-a-car smo se uputili na Jahorinu. Živopisnu planinu smještenu 30ak km od Sarajeva gdje su se održavale ZOI ’84., posebno ženski dio istih. Blaga planina smještena južno od Saraya, u takozvanom Istočnom ili Srpskom Sarajevu, sa snijegom koji je tamo od studenog pa sve do svibnja. Eto bio je ožujak pa pogodite da li ima snijega ili ne. Jako puno staza za skijanje, par novootvorenih staza za boardere, pregršt žičara i vučnica čine ovu planinu jednom od najboljih planina za zimsku rekreaciju na području bivše Juge.

Kad sam na snijegu, u skijama ili u cipelama, volim se slikati u kratkim rukavima. Ta moja želja za slikanjem u kratkim rukavima se rodila iz jedne slike, koja je uslikana još prije mog rođenja. Skijalište, zimska vježba JNA, dvojica mladića u kratkim rukavima naslonjeni na zabodenim skijama i piju pivo. Inspiracija za moje slikanje u kratkim rukavima na snijegu

Nije bilo teško nagovoriti i ostalu dvojicu da ovjekovječimo jednu sliku svi u kratkim rukavima. A vjetar je puhao, al ono pravo je puhao. Nije bilo toliko niska temperatura, koliko je vjetar prodirao sve do kostiju pa je bilo strašno. Kad smo otišli na kavu u obližnji kafić, došli smo u doticaj sa srpskim novinama. Nije vijest da se Kosovo odvojilo od Srbije, ali je vijest da je u svim novinama na ćirilici izašla razglednica na kojoj piše “Kosovo je Srbija”. Naravno na ćirilici. A meni još zanimljivija činjenica je ta da gorska služba na Jahorini (da podsjetim, Republika Srpska) ima sponzora Podravku.
No, vratimo se u auto i nastavimo natrag za Saray, gdje nas već čeka zaposlenik rent-a-cara da preuzme njihov auto.
Auto smo dobili čist, svježe opran. Mi smo prešli 450km. Nakon toliko puta normalno da se auto uprlja. Ali ovo nije bilo prljavo … ovo je bilo blatno. Kiša koja nas je pratila do Mostara, put preko makadama do Travnika, snijeg u Sarajevu, snijeg na Jahorini … uzeli smo crveni auto a vratili smo sivi. Nitko nije rekao da ga moramo čistog i vratiti.

5. dan
Ponedjeljak je i u planu je posjetiti vrelo Bosne. Živopisan krajolik smješten zapadno od Sarajeva oduševljava svojom nedirnutom prirodom, alejom platana kojom se dolazi do izvora, vodom koja se može piti sa izvora … i mnogim drugim. Tri su načina za doći do vrela Bosne. Pješke nekoliko kilometara dugom alejom (nosi naziv Velika aleja), zapregom ili biciklom (za 4 osobe … da li je to i dalje bicikl). Možete tu i pribrojati iskakanje iz helikoptera ili aviona, spuštanje padobranom sa Igmana, dolet motornim zmajom i tome slično, ali to ne bih ubrajao u normalne načine dolaska do izvora. Iznajmili smo bicikl ili drugim riječima vozilo namijenjeno za 4 osobe s kojim se pedala.

Po povratku kući pričajući o svojim dojmovima, starci su mi rekli da sam tamo već bio nekoliko puta. Istina, prije rata smo na more išli preko Bosne, kroz Sarajevo, Mostar pa izlazili oko Ploča i dalje u južnije krajeve. Sjećam se da smo stajali oko Sarajeva, iako sam bio tad još sasvim mali, ali vrelo Bosne mi nije ostalo u sjećanju sve do sada.

Kad sam vidio taj krajolik i ljude koji naprosto uživaju u tome, došlo mi je da promijenim povijest. Stariji ljudi (za vrijeme Juge) su govorili kad bi vidjeli lijepu i mladu curu: “Tako mlada a već Slovenka”. Nakon vrela Bosne bih se usudio reći “Tako mlada a već Bosanka”. Naravno ako je pila vodu sa izvora Bosne.
Vratili smo se kući i lagano se odmorili, ne znajući kud i kako večeras kad nas je iznenadio poziv starih frendova iz SB koji trenutno rade u Sarayu. Vrijedilo je otići, ako zbog ničeg drugog, a onda vidjeti frendove. A bilo je i piva.

Na spomen Sarajevskog piva u bivšoj Jugi su se svi grozili. To je bilo vjerojatno najgorčje pivo u cijelo državi. Možda poslije Podravkinog piva. Jesu li promjenili recept ili vodu ili hmelj ili bogte pita šta ali današnje Sarajevsko pivo nadilazi daleko kvalitetnija piva u Europi. A kao ljubitelj Ožujskog mogu reći Saray : Žuja – 2 : 0.

Eh što je bila dobra ta večer. Hrpa frendova, što novih što starih, što znanih samo iz viđenja. Bilo je jako lijepo, da ne kažem mnogo lepo.

6. dan
Nikola je otišao kući zbog osobnih razloga a ja sam čekao četvrtak ili petak da krenem natrag. Dan je manje više bio turoban jer se nakon nekoliko lijepih dana (osim kad je u Sarajevu malo zapadao snijeg) pojavila i prva kiša i nagovještaj lošeg vremena. Plan koji smo na brzinu skovali Jimbo i ja je bio obići Zemaljski muzej u Sarayu. Naravno, muzej nije radio kad smo mi došli pa smo završili sa njegovim frendicama iz Saraya na kavi. Bome jako lijepa kava. Navečer je u goste došla i jedna od cura sa kave pa smo se malo zezali. I to je jedino što nam se dogodilo taj dan.

7. dan
Zbog fakultetskih obaveza Jimba i njegovog cimera morao sam se taj dan sam snalaziti po Sarayu. Počeo je padati snijeg i sve je postalo jako turobno. Ali opet tipično Sarajevski. Navečer sam završio kod Brođana na pivi, dvije (ne čaše, nego boce)

8. dan
Danas sam trebao ići kući ali sam ipak prolongirao ostanak u Sarayu. Gledajući kad ide voz prema SB, počeo sam pričati sa gore spomenutim frendovima koji rade u Sarayu preko Interneta. Imaju auto i u petak poslije posla idu kući. Idem i ja s njima. Nisam se više morao brinuti o ranojutarnjem ustajanju (vlak ide u 7.15). Opet sam zbog fakultetskih obaveza domaćina … stupio u kontakt sa curom koju sam upoznao neki dan, bar da s nekim odem na kavu. Eto, upoznao sam novi birc u Sarayu i bilo mi je jako drago što sam bio na toj kavi. I danas je ostatak dana bio bezveze, tim više što je napadao snijeg u samom Sarayu.

Već mi je nekoliko dana dosadno kao što sam napisao. Saray je za pojmove Zagreba mali grad. Ima puno stanovnika ali je po površini jako mali. I u onih nekoliko dana u početku što sam vidio Saray, sam vidio sve. Ili gotovo sve … al jako je divan grad, i pogotovo kada izađete, bilo na ulici, bilo u javnom gradskom prijevozu, nema one nervoze koju susrećem na ZG ulicama i to daje jedan lijepi ugođaj tom gradu. A opet, kažu, Sarajevo po gostoljubivosti prije rata i Sarajevo sada su dva različita grada. U korist onog predratnog Saraya. Kako li je tek onda bilo 🙂

9. dan
Danas je u posjet došao Jimbov frend iz Kaknja. Kupovao je neke cipele ili čizme pa smo opet prošli veći dio Sarajeva. Meni je palo na pamet da poslikam još neke objekte u Sarayu koje sam zaboravio poslikati, npr. Narodno pozorište ili zgradu Sarajevskog sveučilišta. Na kraju obilaska smo otišli još se fino najesti po zadnji put u dogledno vrijeme raznih pita. Bližilo se vrijeme kad se trebam naći sa Brođanima. Uspjeli smo svratiti i do Badema, jelte, da kupim nekih čajeva i rahat lokuma. Krenuli smo prema njihovom stanu i tamo smo ih sačekali na kavi. Kad su došli i oni, m&m i ja smo se dogovorili da ćemo piti pivo na putu kući. To nam je bio glavni zajeb.
Krenuli smo negdje oko 4 sata iz Sarajeva i naravno upali u gužvu (al sva sreća nije bilo policije cijelim putem). Uspjeli smo izdržati tako pola puta pijući pivo i čuvajući ga u sebi, sve dok nismo stali na Zovkovu pumpu negdje kod Žepča. Nakon toga smo morali stajati, pa jedno svakih pola sata da se olakšamo (kad nas je već krenulo).
I tako smo uspjeli doći do Slavonskog Broda, živi, zdravi i sa pokojom pivicom u sebi.

I sada … sa jako lijepim i ugodnim iskustvima i doživljajima iz Saraya, odnosno Bosne … razmišljam kad bi mogao ponoviti to putovanje. Opet na malo više dana.
Prošlo je eto, skoro mjesec dana od kad sam bio tamo ali još uvijek pričam dogodovštine sa tog putovanja.
Pa eto čitatelji da podijelim napokon i s vama.
Malo slikica sa putovanja po Bosni. Toliko od mene. Pozz.