Vjerujem da je dosta ljudi iz Zagreba (na)čulo, bit će pokoji i van Zagreba, da se na područuju Črnomerca nalazi njemački bunker iz WWII. Ili 5 njih kako se to pisalo u nekim našim novinama. Bunker je služio za obranu sjedišta 7. SS divizije Prinz Eugen (znate li koja je zgrada to?). Opisivanjem što su i kako su nastali ovi bunkeri, objasnit ću koliko je zapravo bilo tih bunkera – jedan, dva, pet ili nebrojeno.

Zagrebački bunker

Zagrebački bunker je Regelbau bunker B serije L400. To mu dođe:

• Regelbau – standardna gradnja
• B serija – kvaliteta gradnje B (Baustärke B) sa stropom i zidovima min 200cm i podom min 80cm. Mogao je izdržati bombu od 500kg bačenu direktnu na krov (u vrijeme dizajna najjače bombe) ili udar 220 mm projektila
• L – korišten je (i izgrađen) za potrebe Luftwaffe, tadašnje Njemačke avijacije
• 400 – podtip bunkera koji je detaljnije označavao namjenu istoga

Sam Regelbau koncept je razvijen i bio je okosnica Atlantskog zida. Slobodni prijevod riječi Regelbau bi bio “standardna gradnja”. Doslovce je neki oficir ili tko je već mogao zatražiti gradnju otvorio katalog i rekao hoću ovo s ovime, uz dodatak toga i toga – kao kad birate što ćete jesti u restoranu. Nakon toga bi izvođači radova (Organisation Todt – OT) uzeli /napravili potrebne elemente i na licu mjesta sastavili lego kockice – tj. ovakav bunker.

Tehničke specifikacije

Ovo su neke stvari koje su bile standardizirane:

• Ulaz – ulaz je, ako je to bilo moguće, završavao sa skretanjem od 90°, sa puškarnicama zaštićenim 30mm debelim čeličnim pločama. Dijelovi bunkera koji su služili za obranu (rada bunkder, FLAK postolje, …) imali su puškarnice  za jače oružje (bacaš plamena, mitraljez, …) uz sam ulaz. Takve sobe su zvali close-combat sobe.
• Oluci – mislilo se i na takve stvari. Ne samo da se usmjerava kišnica dalje od unutrašnjosti, zračnih ventila i puškarnica, koristitli su se i za usmjeravanje koriva za bacače plamena.
• Oklopljeni usisnici zraka – čelične rešetke osiguravale su usisnike zraka
• Vrata – standardna čelična vrata koja su zatvarala bunker su bila debljine 30mm. Mogla su imati zaobljene ili uobičajene, kvadratne, rubove. Imala su gumenu brtvu kako bi spriječili ulazak bilo kakvih plinova unutra. Unutrašnja vrata (nakon skretanja od 90° su bila tanka čelična vrata, ponekad i drvena)
• Zidovi među sobama – svaki bunker je imao samo one sobe koje su služili za tu namjenu, pa tako radarski bunker nije imao prostoriju za skladištenje FLAK municije i sl. Pazilo se i na veličinu sobe. Zidovi su mogli biti od armiranog betona, cigli ili u rijeđim slučajevima od drveta.
• Oblozi zidova – zidovi su bili oblagani drvetom i zbog izolacije, ali i da ublaže nepoželjne posljedice kada se beton rasprsne u slučaju direktnog udara u beton izvana. Kasnije verzije bunkera su između zida i drveta dobili oblogu od čelične mreže koja je dodatno štitila ljudstvo i opremu iznutra.
• Podovi – podovi su uglavnom bili obloženi nekakvim asfaltnim kockama. Te kocke su amortizirale vibracije koje su nastajale bombardiranjem ili direktnim topovskim udarom u bunker. 
• Zaštita od plina – gotovo svaki bunker je bio zaštićen od plinova, tim više što su u WWI vojni plinovi bili jedno od oružja masovnog uništenja. Nastambe i borbeni položaji su bili osigurani od raznih agensa u zraku i brtvama na vratima, ali i zasebnim sustavom zračnih ventila i pročišćivača zraka koji su bili pokretani električni ili ručno. Sustav je stvarao veći pritisak unutra i na takav način spriječavao ulazak vanjskog zraka u bunker.
• Izvor – neki bunkeri imali vlastiti izvor vode, u samoj blizini ili čak unutar bunkera.
• Izlaz u nuždi – bunkeri sa samoj jednim ulazom (kao ovaj na Črnomercu) su imali izlaz u nuždi – koji danas izgleda uglavnom kao rupa u zidu
• Telefon – služio za komunikaciju za sjedištem. Švabe kraj svakog telefona napisali isto što je VOJIN pisao na jugoslavenskim jezicima: “Achtung – Feind hort mit!”, što bi rekli “Oprez – neprijatelj prisluškuje”
• Komunikacijske cijevi – koristile su ili za komunikaciju sa onima ispred zatvorenih vrata, ili sa isturenim borbenim položajima
• Grijanje – svi bunkeri u kojima su boravili ljudi su imali grijanje – u većim bunkerima postojalo je centralno grijanje. Peć se grijala na ugljn ili drvo te se na nekima moglo i kuhati. Dimnjak je konstruiran sa dodatnim izvodom – ako je neko ubacio ručnnu granatu kroz dimnjak, izašla bi kroz drugi izvod van, ne bi ušla u bunker
• Periskop – pokoji bunker je na stropu imao 5” otvor. Kroz taj otvor je izlazio periskop kao u podmornicama, omogućujući vojnicama pregled od 360°
• WC – često samo kanta sa daskom, kao poljski WC, često smješten u zračnoj komori (guess why  🙂 ). Neki bunkeri su imali vanjski poljski WC, dok su opet drugi bunkeri imali pravi šekret za velike glavešine.

tehničke specifikacije bunkera su preuzete sa regelbau stranice

Uz perimeter bunkera često su bili izvedeni vanjski obrambeni položaji, koje su se također mogli naručiti iz gore spomenutog kataloga. Najpoznatiji vanjski obrambeni objekt se zvao Tobruk.

Tobruk, dobio ime po gradu u Libiji, je ojačana rupa u zemlji, nekada i s jedinicom za smještaj dvije osobe. Osnovna verzija Tobruka je imala službenu oznaku Bauform 201 ili 58c, ali je isto tako dolazio u različitim kombinacijama i izvedenicma. Čak je i kod nekih većih bunkera Tobruk bio sastavni dio samog bunkera. Slične izvedenice su bile recimo položaj za 80mm haubicu (Bauform 69), ili pazite sad, ojačani položaj na kojem se nalazila kupola francuskog ili njemačkog tenka iz WWI – znači kupola napuštenog tenka i to stoji u katalogu za izgradnju vojnog bunkera, #bokteneće.

 

I sad nakon dužeg uvoda i opisivanja bunkera, ide ono najbitnije – koliko je tih bunkera bilo tamo. Bio je samo jedan bunker, koji je imao izdvojeni položaj za FLAK. Oko bunkera su najvjerojatnije bila još 3 obrambena položaja. Da li su ti položaji bili Tobruci, ili kupole starih francuksih tenkova xD, tih informacija nema. Možda leže u nekom od arhiva.