Putevima revolucije


Jedno prijepodne mi dođe mail od frendice da li bi htio ići na rafting, ima taman ponuda na onim stranicama za grupne popuste. Pa ajde, nisam nikada bio. Ima nas 7 a bilo bi odlično da nas je 8. I treba smisliti kako doći do mjesta raftinga. Ona ima kabriolet, drugi auto je još trebalo naći. Nekoliko dana kasnije mi se javila da nam ide frendica iz broda pa će biti mjesta za sve. Rezervirano je da će nas 7 biti u čamcu (+ skipper) i u subotu u 7 ujutro se nalazimo i gibamo. Put Donjeg Lapca.

Vidjeli ste već da volim ove NOB spomenike tražiti i slikati – nekako mi … šta ja znam – ima nešto u veličini i moći tih spomenika, isto kao i u prikazivanju snage partizana protiv cijele horde švaba. Uglavnom, vozimo se mi tako, ja sjedim iza i promatram okolo, kad odjednom vidim NOB spomenik u selo “bla bla”. Palim mobitel, hvatam svoju poziciju preko satelita kako bi označio lokaciju tog spomenika ako nekad budem išao u bilo kakva istraživanja i šalabajzanja na tom području 🙂

No da se vratim, došli smo nakon nekih 3 sata vožnje do Donjeg Lapca, iz prve našli kafić u kojem nas je naš domaćin Mićo čekao. Zajedno sa drugom grupom koja je došla nešto prije nas. Upoznali smo se s njima i ispostavilo se da je jedan čovjek iz Slavonskog Broda. Zapravo je iz Nove Gradiške, radi u SB u policiji pa ima i auto sa SB tablicama. Onda sam zaključio da neću moći ilegalno prijeći granicu sa BiH pošto imamo policajca koji će nas nadzirati :-). Na kraju se granica ipak prelazila samo tako, po nekoliko puta. Pijemo jutarnje pivo i dogovaramo hoćemo li spavati u ovom kraju. Ja nisam bio za, nisam nosio toliko novaca a pitanje gdje ima prvi bankomat (na kraju ga upravo ima u Donjem Lapcu ali nisam tada znao) ali ostali su bil za. Ha eto, deomkratija je to. Dogovorio je Mićo da ćemo nakon raftinga otići do restorana, a vlasnik restorana će nam pokazati i gdje ćemo spavati.
Continue reading

Ili kako sam htio jesti jaja za večeru

Subota mi je divno počela. Nakon što sam otišao spavati oko ponoći, budim se i gledam koliko je sati. 10 do 12. Previše. Neispavan, umoran, živčan, ništa mi se neda … Muvam se po stanu pola sata dok dolazim sebi i zaključim kako mi danas treba jedna prava ruta biciklom, minimalno 50km – da se izvozam i izrekreiram. Uz doručak palim stranice posvećene biciklizmu i Google Maps kako bi si kreirao vlastitu rutu. Nakon jednosatnog gledanja po stranicama izbor je pao na savske skele. Jedne na području Samobora, druge na području Turopolja.
Pitam frendicu koja je bila u to vrijeme na chatu što ona misli:

Ja: Samobor ili Oborovo (pogledaj na kartu) 😀
Frendica: ne kontam???
Ja: ma gledam koju bi rutu išao
Frendica: ahaaaaaaaaaaa
Frendica: oborovo
Ja: što je prevagnulo?
Frendica: samobor je velika vukojebina
Frendica: to pouzdano znam
Frendica: a oborovo
Frendica: vjerojatno jos veca
Frendica: al ocu tvoj dojam.

I eto, tako je zapravo pala ideja da odem u Turopolje do prve savske skele gledajući od Zagreba prema Sisku. Isplanirao sam put uz savski nasip do Šćitarjeva, tamo malo čačkati oko rimskih iskopina i dalje selima uz Savu do Orle.
Continue reading

Kad god hoću nešto napisati na blog, onda krene mukotrpno razmišljanje kako da počnem pisati. I onda se jedno poslijepodne koje se može opisati u brat bratu pola sata, produlji na 2 tjedna jerbo ja kao razmišljam kako da počnem. Mislim, logično je da se za nešto spremaš duže vremena, provedeš tamo gdje već ideš, i onda najmanje vremena ti treba da o tome nešto napišeš, sastaviš nekakav sastavak. Ali ne – ja to naopako. Ideja za ovaj put je trajala … hmmm … 10minuta ili tako nešto, ako ubrojimo vremena između mailova u kojima smo se frend i ja dogovorili, a za sjesti i napisati oko 2 tjedna :-). A to je išlo ovako:
Continue reading

Iako naslov može navesti na nekakav komunistički i titoistički tekst, odmah navodim da nema veze s time, nego doslovce sa skitanjem ovog vikenda. Frend i ja smo se ranije dogovorili da ovaj vikend napravimo jedan veliki tour de Banija i da obiđemo sve spomenike koje tamo nađemo.
Ideja je bila sljedeća: odaberemo turu kojom ćemo ići i onda upalimo Google Maps, upalimo prikaz fotografija sa Panoramio i sve što je interesantno zapišemo u navigaciju. Glavni potez je bio cesta Sisak – Glina, te Glina – Dvor. Nakon Dvora je uslijedio Bihać gdje je valjalo pojesti koji ćevap. Nakon Bihaća je u planu bio posjet jednom ex-vojnom objektu o kojem će biti riječ u idućem dijelu.

No da započnemo ovo putovanje. U 7:30 dolazi poruka “tu sam silaz”. Prva slika je nastala nepunih 20ak min kasnije na benzinskoj na ulazu u Veliku Goricu iz smjera Zagreba. Htjeli provjeriti pritisak u gumama a ono …

Continue reading