Category: Travel

Kako je ovih dana Republika Hrvatska dobila pozivnicu za ulazak u NATO, te kako je Američki predsjednik George Bush bio u Hrvatskoj da nam donese sretnu vijest, počeo je kružiti antiNATO mail u kojem se navodi sve i svašta, kako je narod naivan i zato narod ne treba odlučivati o ulasku u NATO ili ne, kako ćemo samo izgubiti a ne dobiti ulaskom u NATO i hrpa takvih besmislica. Pa bih ja pokušao malo proanalizirati taj mail.

Hrvatska se sprema za ulazak u NATO. Intenzivno nam se servira preko medija kako je to nužno, i kako su samo primitivci protiv. Uobičajeni argumenti su kako će nas NATO braniti od nemirnog Balkana i Srbije, kako će nas manje koštati vojska jer će sada biti mala i profesionalna, a kako se za NATO baze ne moramo brinuti, jer da ‘neće biti NATO baza u Hrvatskoj’. U isto vrijeme se sve koji bi se usudili iznijeti suprotne argumente ušutkava i marginalizira. Rezultat je to instrukcija koje je kod predsjednika Mesića i premijera Sanadera pohađao Vanja Sutlić (glavni urednik HRT-a) i još neki čelnici iz medija o potrebi da NATO uljepša i ušminka pred ocima hrvatske javnosti. A još prije toga, za svaki slučaj, pripremio se teren ustavnom izmjenom po kojoj nam ne treba referendum. Jer narod je naivan, i ne smije odlučivati sam o svojoj sudbini. Bolje je kad to čine korumpirani političari.
Continue reading

Kao što kaže pjesma čije ime krasi naziv ovog posta, tako se i dogodilo.

Dan je prolazio polako, ali je prolazio. Bilo je 27.02.2008., 20.50 kada je kretao vlak za Sarajevo. Vlak u kojem smo bili moj frend Nikola i ja. Promatrao sam (koliko sam mogao jer je bila noć) kraj kroz kojeg je prolazio sve do granice sa Bosnom i Hercegovinom, odnosno sa entitetom Republika Srpska. Tada me je uhvatio san i vlak je bez mojeg promatranja nastavio voziti dalje do Sarajeva.
6.20 ujutro, 28.02.2008. Vlak dolazi na Sarayski kolodvor, gdje nas dočekuje naš svesrdni domaćin Jimbo, koji nas je odveo u njegov stan. I tu prestaje idiličan ton. Slijedilo je 8 dana upoznavanja grada, Bosne, čevabdžinica i Sarayskog piva.

1. dan
Po dolasku u Jimbov stan krenuli su planovi gdje i kako. Preko Marindvora, dijela gdje je poznati Holliday Inn i zgrada Saveznog Izvršnog Vijeća koju vjerujem svi pamte po panoramama Saraya prije rata, dođosmo do Baščaršije. Najpoznatiji dio Sarayu za koji vjerojatno znaju svi, iako nisu bili u Sarayu, je Baščaršija. Gladni i željni Bosanskih pripravaka, okusili smo burek. NE burek sa mesom i NE burek sa sirom. Nego jedan jedini burek. Mužjaka među pitama.

Kad pogledate kakvih ima pita, dakle, burek odnosno pita sa mesom, zeljanica, sirnica, krompiruša … jedino je burek muškog roda.
Continue reading

Pjesma za ugođaj: Bajaga – Tišina

Vraćajući se sa derneka iz Orašja u ponedjeljak, dakle drugi dan Uskrsa, krenuli smo preko Bosanskog Šamca jer je na GP Županja bila velika gužva za ući u Hrvatsku. I sad do Šamca prolazite nekakva blesava sela koja se nalaze u distriktu Brčko i selo prije Šamca počinje Republika Srpska. Da se skužiti po tome što su natpisi mjesta na ćirilici.

I tako mi odgonetavamo naziv mjesta i skužimo da se zove – Tišina.

I zajebavamo se mi da sad ne smijemo pričati i tako to, izlazimo iz mjesta i meni u glavi nešto pukne da bi se mi mogli slikati kraj table mjesta koje se zove Tišina. Pitam ja druga Jimbu i Iszstvna Galicijana jesu za to i prije nego su mi rekli ja sam već okrenuo auto.

Parkiramo i počnemo namještati fotoaparate na neke timere, noćne modove (bilo je već 0:30) i ostale fine modulacije koje digitalni fotoaparati dopuštaju. Opale fotoaparati, sve lijepo, divno, standard, ali pošto je noć nisu baš slike uspjele. I sad mi ponovno nešto mrdamo po fotoaparatima kao iskusni znalci čačkanja i zajebavanja, poput majstora u “A je to” crtiću, upalim i dugačka svjetla kao da se bolje vidi kad iz suprotnog smjera dolazi policija. Policija Republike Srpske. Stane s druge strane ceste i izađe policajac, vozač, koji je dobio kodno ime Stevo-srbin, u daljnjem tekstu samo Stevo.
Continue reading

Sretno i puno, al fakat puno, svega što ide uz njega … čokolade, ruža, xxx-a, prstenja … ma znate :))

Danas sam napokon imao prvi ispit na ovim rokovima (to su zimski rokovi, zar ne?). Pripremao sam se za ispit 3 dana, a ako uzmem efektivno “radno vrijeme”, onda je to bilo svega 8 sati negdje. Već sam izlazio na ovaj ispit pa sam eto već znao kakvi dolaze zadaci, a i frendovi koji su prošli su mi dali dodatne materijale i rekli na što trebam paziti.

I nakon tolikog “silnog” učenja mi se nakon dosta vremena pojavila ona trema koju dobiješ tek kad nešto (ili nešto više) znaš za ispit pa si počneš brijati “a što ako smisle neki turboüberhardcoreprejebeni rok pa ne prođem, što ako me mozak počne boliti pa se neću sjetiti ničega, što ako Hara Mata Hari bude svirao na otvorenom prostoru kraj fakulteta pa se neću skoncentrirati”, i slične baljezgarije koje mogu samo studentu pasti na pamet.
Continue reading

Glazba za ugođaj: definitivno arapska 🙂

E sad zašto metapost? Metanešto bi bilo to nešto o tom nečem. Kao metabaza, metaznanje … da sad dalje ne serendam, metapost je zapravo post (ili više kao poduži komentar) i nekakve primisli o Jimbovom postu. A možda i o više njih. Prosudite sami.

U Jimbovom postu “Čaj …? Da nije jaja?” piše on o trgovini na Bašćaršiji, Sarajevo po imenu Badem. Nisam bio u Sarajevu, pa od prije rata, tako da nemam pojma gdje je to, ali bila mi tetka i donijela mi onomad currya iz Sarajeva. Zapakiran u nekoj papirnatoj vrećici, pisalo je Badem (iako se tog ne sjećam) i ulica: Abadžiluk 12 ili 13 (kadgod ja kažem 12 tetka kaže 13 i obrnuto). Ima valjda 3 godine kako je to bilo i od tada znam u Sarajevu samo za Abadžiluk. Znam i ostale one povijesne spomenike i te gluposti ali sam govorio kad idem u Sarajevo idem najprije na Bašćaršiju u tu trgovinu.
I šta sam htjeo napisati. Piše sad Jimbo te priče, ne znam jel prije bio upoznat sa Bademom, ali se sjećam da smo nakon Nove godine, u SB ako se ne varam, pričali nešto o tim začinima i kojekakvim stvarima gdje toga ima za kupiti u Sarajevu … i pričali smo zapravo o istoj trgovini. On je znao da je na Bašćaršiji i da se zove Badem, a ja sam znao da je na Bašćaršiji i u ulici Abadžiluk. I sa par SMS-ova došli smo do zaključka da pričamo o istoj trgovini. :wave:
Continue reading