Trasa Samoborčeka

Nekada davno, dok auti i ceste nisu bili tako česti, dok ljudi nisu imali komfor sjesti u auto i odvesti se autocestom do idućeg mjesta na posao, dok se većinom živilo na selu, vozili su vlakovi po pruzi. Puni ljudi i njihovih stvari koje su vozili/odvozili. Ovo je priča o jednoj uskotračnoj pruzi (760mm) koja je prevezla nebrojeni broj ljudi, robe i dobara od 16.01.1901. godine kada je puštena u promet do 31.12.1979. kada su je neke “mudre” glave zauvijek odlučile zatvoriti.

Pruga je počinjala u današnjoj ulici Božidara Adžije u Zagrebu, gdje je danas smještena pivnica. Kasnije, tokom 50-ih godina je početno stajalište pomaknuto prema sjeveru, blizu današnjeg spoja Adžijine i Žajine. Pravila je luk prema jugu, da bi se opet približila glavnoj pruzi nakon Zagrebačke ceste i pratila ju skroz do Podsuseda gdje se glavna pruga odvajala prema sjeveru, a trasa Samoborčeka je nastavljala na zapad preko Save na mjestu gdje je danas most na staroj Samoborskoj. Stari most je srušen a novi izgrađen 1981. godine. Iako je ostavljen prostor sa sjeverne strane mosta da se provuče pruga, niti jedan vlak nije prešao preko toga mosta.

Vozni park Samoborčeka su bile uglavnom rabljene ili zakupljene parnjače. 50-ih godina se kreće u razvoj novog dizel-motornog vlaka za Samoborček, popularne Srebrne strele. Srebrne strele su bile među prvim vlakovima u svijetu koji su noseću konstrukciju imali izgrađenu od aluminija. Prva strela je prošla prugom 29.04.1959 godine.

Trasa Samoborčeka je krajem 50-ih godina izmještena na djelu između Strmca i Domaslovca prema jugu, dok se gradio autoput Bratstva i Jedinstva, današnja A3. Htjeli su da Samoborska cesta i Samoborček prođu ispod jednog nadvožnjaka, da ne moraju praviti dva nadvožnjaka na međusobnoj udaljenosti od 1.2km. Vjerojatno je tada to bilo skuplje i teže napraviti nego danas.

Prikaži Putevima samoborčeka na većoj karti. Plavo – orignialna trasa. Crveno – izmijenjana trasa i kasnije dodane dionice

Pruga se spajala u Domaslovečkoj šumi gdje je dalje nastavljala prema Samoboru. U Samobor je ulazila tamo gdje je danas smještena Samoborka i tu je završavala, sa odvojnim kolosjecima prema Samoborki i tvornici kristala Samobor. 1951. godine je trasa produžena prema Bregani te je tamo prelazila potok Breganu i račvala se na nekoliko kolosijeka prije ulaska u bivši vojno-remontni zavod Vladimir Bakarić, danas u potpunosti (ako izuzmemo igralište na desnoj obali potoka Bregane) u Sloveniji. Preko mosta na malograničnom prijelazu Bregana-Slovenska Vas je nekada davno tutnjao vlak.

Krenuo sam sa (D)belom Bertom …

Imao sam želju popiti pivo u dvorcu Mokrice, nekadašnjem starom hrvatskom dvorcu. Ali ne zato što je to bio hrvatski dvorac ili što sam htio popiti pivo, nego jednostavno da se biciklom provozam i do dežele. Imamo sreće pa smo mala zemlja i vrlo smo blizu susjednih država. A kako trasa Samoborčeka prolazi tim krajevima, odlučio sam proći dio puta tom trasom, kako bi barem sa slikama oteo ovu prugu od zaborava. Dio koji sam prošao je od Podsusedskog mosta, preko nove trase nastale krajem 50-ih pa do kraja u bivšem vojno-remontnom zavodu Vladimir Bakarić.

Nakon kružnog toka u Bestovju s kojeg se skreće prema Rakitju, pruga skreće sjeverozapadno na Staru cestu. Do Samobora, ovdje se vidi jedini originalni objekt sa trase pruge. Bivše stajalište Bestovje

Nedugo nakon stajališta su vidljivi ostaci pruge, gdje cesta zavija i nastavlja put zapadno.

Pruga dalje prati cestu južnim dijelom. Na pojedinim mjestima se vidi nasip, dokaz da je tu nekada davno stvarno i prolazila nekakva Strela. Nastavljam do Strmca, gdje skrećem u Pružnu ulicu (nema tu pruge već 32 godine, ali je u narodu ostao toponim za prugu u imenu ulice) prema jugozapadu. Nekada su tu bila samo polja i oranice, danas su tu izgrađene mnogobrojne kuće pa nema nikakvih ostataka Samoborčeka. Osim jedne preuređene kućice, koja je nekad bila stanična zgrada.

Danas je uz trasu pruge, baš nasuprot ceste, smješten i restoran Fort Apache.

Trasa je dodirivala staru samoborsku cestu u neposrednoj blizini starog diska u dvokatnici, koji ne radi valjda jako dugo, kraj nadvožnjaka autoceste A3. Nakon nadvožnjaka, trasa skreće nazad prema sjeveru, kod današnjeg kružnog toka u Sv. Nedelji. Od kružnog toga se prema sjeverozapadu odvaja cesta koja ide uz nekakav odvodni kanal sa zapadne strane, dok je pruga išla istočnom stranom odvodnoga kanala. Na tom području je smješten Poslovni park Zagreb te se niti na ovom području ne vide ostaci trase. Nakon Poslovnog parka se ponovno nazire trasa.

Tu trasa dolazi do potoka Rakovica, gdje je mostom pruga prešla u Domaslovečku šumu i spojila se na staru trasu

Morat ću natrag

Kao što se vidi na zadnjoj slici, potok ne spada u kategoriju povremenih nego stalnih potoka tekućica. Samoborčekov most je srušen a u blizini nema ni jednog drugoga. Kako preći Rakovicu? Potražio sam granje u okolici kako bi napravio privremeni most za prijelaz ali nije bilo ničega. Pokušao sam prijeći biciklom na plitkom dijelu od nekih 15cm ali dole je šljunak pa bickl nije htio ići. Onda sam pomislio da idem uz potok prema sjeveru gdje bi mogao doći do Domaslovečkog nadvožnjaka ali je bilo previše žbunja. Na kraju, sam se vratio skroz do Strmeca gdje sam baš tim Domaslovečkim nadvožnjakom prešao autocestu i došao do Domasloveca gdje sam se vratio na trasu pruge, ovdje opet onu staru, originalnu trasu.

Trasa Samoborčkea je do Samobora manje više takva kakva je na gornjim slikama, šljunčani put. Pred Samobor, negdje oko Samoborske tržnice, trasa Samoborčeka se pretvara u šetnicu uz koju su vidljivi daljnji dokazi da je tu nekad prolazila pruga,

te je nakon te šetnice u desnom zavoju ulazila na Samoborski kolodvor od kojeg je ostala samo zgrada, ali isto tako i toponim u imenu ulice koja prolazi uz trasu, Kolodvorska ulica.

Tu je trasa Samoborčeka završavala 50 godina – nešto malo sjeverozapadnije, u radnom dijelu kolodvora. Pruga je produžena nakon NOB-a zbog potrebe novo oformljenog vojno-remontnog zavoda (kasnije prozvanog Vladimir Bakarić). Tada je pruga od Samoborskog kolodvora nastavljena prema sjeverozapadu, preko Samoborske rijeke Gradne. Za razliku od mosta preko Rakovice, ovaj most je ostao, ali mi je zadavao popriličnu glavobolju. Htio sam ga prijeći najprije sam, a onda i sa biciklom. Dok sam ga pokušavao prijeći, stao sam na dio grede koja je obrasla bršljanom. I ukočio se. Znojim se. Ne znam što je ispod tog bršljana. Možda je hrđav, možda napuklo, možda … nisam se usudio prijeći most dalje jer ne vidim što je ispod vražjeg bršljana. Ali se ne usudim ni natrag … Uff, nekako sam se uspio okrenuti i vratiti do bicikla.

Preko vode do slobode

Zaključio sam da moram otići popiti pivo. Ne bilo kakvo i ne bilo gdje. Provezao sam se uz Gradnu do legendarnoga puba Scout, koji je No. 1 mjesto za sve ljubitelje piva. Iako sam u Samoboru bio 20-ak puta, ovo mi je tek drugi puta da zalazim u Scout. Sram me i stid može biti. U duhu starog Samoborčeka, čije su parnjače nekada dimile ovim prostorima naručujem si poznato dimljeno pivo, Aecht Schlenkerla Rauchbier Märzen.

Nakon okrijepe, most više nije pravio probleme. Prišao sam mu s druge strane te se bez problema prošetao po njemu. Jer nije bilo bršljana 🙂

Nedaleko Samoborčekovog mosta preko Gradne je novoizgrađeni autobusni kolodvor (prošle godine sam zadnji put bio na starom kolodvoru koji je tada izgledao katastrofa, kao u nekom mjestu na divljem zapadu, gdje je iduće naselje udaljeno vremenskim zonama – ovaj put kada sam prošao kraj njega je bio još zapušteniji) a na koji bi se trebao nadovezati i novi željeznički kolodvor jer mudre glave misle ponovno povući prugu do Samobora, ovaj puta normalnotračnu. Samo jedno je što mudre glave hoće, a drugo što “mudre” glave obećavaju pred svake izbore.

Iza toga trasa Samoborčeka prolazi kraj pogona HEP-a te dolazi do nekadašnjeg kupališta Šmidhen, koje je otvoreno 1974. godine (Šmidhen je bio nekadašnji načelnik Samobora). Nekad poznato kupalište ne samo za Samoborce, nego i za Zagrepčane, i za svakog putnika dobronamjernika je nestalo u raljama privatizacije. Od Hrvatskog fonda za privatizaciju su ga kupili neki Šimić i Čolak u ime tvrtke Fantazija. Baš su dali dobro ime tvrtci, jer su idioti fantazirali i muljali s novcima, preko HPB te su prošle godine završili u zatvoru u sklopu akcije Bankomat. Sad bi im svašta opsovao ali umjesto toga riječi Dubioze Kolektiv (malo izradikalizirane) – svim idiotima želim dugu starost, tešku bolest.

Vratimo se mi na uživanje u prirodi, bez idiota. U biti moram se još malo osvrnuti na idiote – jedne druge vrste. Evo sad ću. Dalje je od Šmidhena do Bregane skoro cijela trasa Samoborčeka zarasla u šikaru, osim na 3 mjesta gdje pruga mostovima (očuvanim) prelazi potočiće koji teku sa Samoborskog gorja i čine potok Bistrac. Kanale održavaju Hrvatske Vode. Kraj jednog od kanala stavili su i jednu zanimljivu tablu, također za idiote – jedne druge vrste.

Dalje trasa Samoborčeka prolazi istočno od ceste prema Bregani, da bi pred samu Breganu prešla preko ceste i nastavila južnom stranom ceste do nekadašnjeg stajališta Bregana. Većim dijelom ova trasa Samoborčeka je pretvorena u biciklističke staze te se pruga i ostaci vide samo na križanjima cesta.

Stajalište Bregana je bilo smješteno u desnom zavoju. Pruga je opet presijecala cestu te se spuštala na most koji je danas malogranični prijelaz.

Grenzübergang

Dolazim do granice gdje dobivam automobilski žig :-). Iako je kretanje ograničeno (i gibanje omejeno – ipak je to most između dvije države s dva jezika) puževim korakom vozim bicikl i slikam dvije slike na mostu, gdje se vidi da je pruga nekad prolazila.

Slovenski carinik me pita “Kam putujete?” – “Idem slikati po Vladimir Bakariću, tražiti gdje je završavala trasa Samoborčeka, pa ću onda na kavu u Mokrice” – “Znaš da je VB pogranična zona i da je ograničeno kretanje i zadržavanje?” – “Znam, zato Vam i kažem da ću tu biti da znate zašto se krećem tamo, da ne bilo sumnje” – “U redu mladiću od Vas. Samo da znate, nema tamo više ništa od pruge, a kava u Mokricama je skupa” – “Prugu ću naći, ne odustajem, a kava – kad ju već pijem u Europskoj Uniji, neka ju barem onda sa stilom popijem ;-)”.

Slikam zadnju sliku, pomičem se nazad kako bi mi cijelo skladište stalo u kadar i počnem gaziti po lišću. Pogledam dolje a ono asfalt, linija lišća, asfalt, linija lišća, asfalt. Maknem nogom lišće a ono željezo. Ponovno sam našao prugu 🙂

To su bili jedini vidljivi ostaci pruge u VB. Na još jednom mjestu se vidi uleknuće u asfaltu i to je to. Nisam znao kako je pruga tamo išla jer niti na jednoj karti nema nacrtane pruge dalje od Samobora pa sam mogao samo pretpostaviti gdje ju tražiti.

Uživancija #1

Izlazim iz VB i upućujem se prema Mokricama, da popijem tu kavu/pivo ili što već. Na pola uspona prema dvorcu stajem predahnuti, usput slikajući panoramski pogled prema Medvednici

Gore kraj dvorca se održavalo vjenčanje. Pitam konobara u dvorcu mogu li negdje sjesti popiti pivo ili možda bolje da ne zbog vjenčanja. Ajde ako nije problem odi u golfersku kuću (pokazuje rukom tamo gore), ovdje će sad oni imati večeru. Nije problem. Kraj golferske kuće se održavao turnir u golfu te je i tamo bilo popunjeno. Pitam za neko mjesto sa strane, gdje nije jako sunce, da sjednem odmorim i popijem pivo, neću biti dugo. Izašli su mi u susret, zasjeli me za stol na kraju terase i pitali što ću. Kakav radler imate? Grejpfrut pa limonu. Grejpfrut može. Izvolite, 2.80€.

Uživancija #2

Popio sam pivo, odmorio, vrijeme je vratiti se natrag. Prešao sam granicu i odlučim se voziti kroz Breganu, Lug Samoborski i Perivoj do Samobora, ne cestom uz koju je išla pruga. Dok sam se vozio razmišljao sam gdje bi još mogao otići. Onako malo nacionalistički i mazohistički razmišljam, ako sam se već s biciklom uspeo na brdo u Sloveniji, red bi bio da to napravim i u Hrvatskoj. A kad sam već kod Samobora, najbolje se uspeti na Tepec, brdo iznad Samobora na kojem je smješten stari grad Samobor.

Stari grad Samobor je smješten na brdu Tepec, građen je u razdoblju 1260. – 1264. godine od strane pristaša češkog kralja Otokara. Nalazi se na uzvisini iznad tada važnog križanja puteva u sjeverozapadnom dijelu savske doline. Grad je tokom stoljeća nadograđivan te je isto tako mijenjao vlasnike. Zadnji žitelji napuštaju grad pred kraj 18. stoljeća. Grad Samobor ga je kupio 1902. godine. Danas je taj grad samo ruševina. Postoje planovi za obnovu ali naravno, nema novaca. Mali dio je ipak uređen, sa kamenom koji su našli u urušenim dijelovima utvrde te cementom i gašenim vapnom.

Idem uz Gradnu prema zapadu pa ću tamo negdje gdje se Rudarska Gradna ulijeva u Gradnu naći stazu prema gore.

Ovo na slici gore je nekadašnja garaža autobusnog prevoznika Samobortrans kojeg je preuzeo ZET 1983. godine. ZET je održavao linije u Samoborskom kraju do 1998. godine kada je ljudstvo i vozila razmjestio u ostale pogone (uglavnom u garažu Podsused) a autobusni promet u Samoboru preuzima Samoborček (autobusi) i Autoturist. Isto tako je Samoborček (vlak) kao jedina privatna željeznica u SFRJ prešao nedugo prije gašenja pod okrilje ZET-a. Izgleda da taj ZET baš nije volio Samobor 🙂 A šteta.

Prolazim kraj Samoborskog kupališta Vugrinšćak, te kraj crkve Sv. Mihalja. Na karti sam vidio nekakav put koji ide zapadnom stranom Tepeca. Strm k’o sam vrag, ali to mi baš nikakav problem nije predstavljalo.

Slikam stari grad sa ceste prema Rudama i gledam gdje da pređem Rudarsku Gradnu jer bi tu negdje već trebao početi put. Kao što stara poslovica kaže “kartu čitaj, seljaka pitaj”, tako sam pitao domoroca kamo ve? Rekao je da je taj put zarastao i da bi mi i pješke bilo problem kroz njega doći gore a gdje neće s biciklom. Rekao mi je da se vratim do Vugrinšćaka i od tamo gore, ili još bolje neka odem na istok pa preko Anindola da dođem gore, blaže je.

Otišao sam na kraju preko Vugrinšćaka, putem koji zavija gore nego vuk u ponoć, pritom sa štengama na serpentinama tako da sam više nosio bicikl nego on mene. Ali kad prođeš te štenge, kad vidiš kakav pogled puca …. ma iš brate ***beš život :-).

A kad si gore, kad imaš podno sebe prelijepi grad Samobor, u daljini autocestu i Savu – tada zaboravljaš da imaš fotoaparat jer takve trenutke ne možeš opisati niti sa 1000 slika, niti sa 1000 riječi…

Spuštam se u Scout kako bi se uz još jedno pivo oprostio od Samobora. Ispijam do dna, sjedam na bicikl i odlazim u suton.

… a vraćam se sa strelom

Kada je frendica iz Samobora vidjela moj novi bicikl, a vidjela ga je među prvima, nasmijala se i rekla da bi ga mogao zvati Bijela strela. A frendica iako rođena nakon što je ukinut Samoborček (kao i ja), kao da se kozmička karma provlači kroz nju i ostale stanovnike Samobora, kao da i dan danas čuju kako Srebrna strela veselo razvozi putnike pa i oni svemu novome onako mahinalno, niti ne sluteći na koje sve načine čuvaju prugu od zaborava, daju ime strela. Bijela strela. Rekoh ne može biti Bijela strela, fali nešto. Nemam onaj filing ko kad keca na desetku baciš. Pa sam onda stavio anketu među frendove i ispalo je da se zove (D)bela Berta. Nije debela ali to je original pa eto nek bude bela pa ćemo ostaviti (D) za dojčland …

… tek nakon što je biciklom prođena trasa Samoborčeka, gdje je nekad jurila Srebrna strela, ime Bijela strela ima smisla. Sad je sjeo kec na desetku. Sad je sjeo budali šamar.

Sad je sjelo ime Bijela strela.

Na kraju mala galerija slika iz prošlosti Samoborčeka (sve slike su preuzete sa foruma zeljeznice.net)