Evo drage moje čitateljice, čitatelji i ostali, nakon dugo vremena opet sam u mogućnosti pisati blogove (neću pisati razloge zašto nisam mogao :)).

Slavonski Brod, negdje oko 1 sat u noći, subota 05.01.08. Roditelji odlaze na skijanje, daju mi auto da odem u Zg s njim, i zadnje napomene da kad dođem u Zg ostavim auto na parkiralištu i da ga ne koristim. No već je bilo kasno. Po glavi su odzvanjale razne ideje gdje i kako s autom u i oko Zg. Čim dođem u Zg se moram pohvaliti da imam auto. Tako je i bilo. Drug Nikola je predložio da bi mogli jedan dan otići u Sloveniju na kavu. Vrijeme je prolazilo i odluka je pala da se ide u subotu (12.01.2008.), Čatež ob Savi.

Krenuli smo oko 11 sati i ovo je ukratko opis puta kojim smo prošli.

Etapa 1: Ukrajinska, Zagreb – GP Harmica-Rigonce


Druga Nikolu sam pokupio na autobusnoj stanici kraj Inine zgrade u Novom Zagrebu i krenuli smo putem Jadranske avenije pa na autocestu do silaska za Zaprešić. U Zaprešiću sam počeo slikati put i naišao sam na jednu zanimljivu situaciju. Ne znam točno kako idu propisi obilježavanja cestovnih smjerova i pravaca na znakovima uz cestu, ali ako je prikazan znak druge države mislim da bi uz taj znak trebalo biti i mjesto iz te države. U Zaprešiću smo naišli na znak Brdovec (Slo) – Klanjec (Slo), iako su i Brdovec i Klanjec u Hrvatskoj. No dobro, idemo dalje.

Preko Brdovca smo došli do GP Harmice-Rigonci gdje smo se po prvi puta upoznali sa “Kartonom za otiskivanje štambilja”, ili jednokratne putovnice. Naime, ja nisam nosio putovnicu pa su mi na izlasku iz Hrvatske dali taj karton sa mojim imenom i prezimenom i brojem osobne iskaznice, dok su mi na ulazu u Sloveniju (EUniju) lupili žig Rigonce.

Etapa 2: GP Harmica-Rigonce – Terme Čatež

Preko Dobove smo došli do Čateža i prva ideja za kavu su bile Terme Čatež. No tražeći mjesto gdje popiti kavu u toplicama, nismo mogli naći nijedno normalno mjesto za kavu jer su sve to hoteli sa restoranima u kojima je milion stolova namještenih za jelo. Nije nam bio gušt u tim restoranima piti kavu, pa smo odlučili potražiti kavu negdje dalje. E da, zanimljivo je da je tamo bilo jaaaaaaaaaako ali jaaaaaaaaako puno vozila sa BG tablicama, iako nije nedostajalo niti ZG a ni ST. A šetajući po toplicama smo zapazili dosta Slovenki i turistkinja kako puše izvan hotela ili izvan hotelskih kuhinja, dakle na otvorenom, jer je u Sloveniji od 01.08.2007. na snazi zakon o zabrani pušenja u zatvorenim prostorijama. Back on the road again.

Etapa 3: Terme Čatež – Dvorac Mokrice

Sjetio sam se da u blizini ima jedan dvorac o kojem je još moj stari govorio da je tu kao student išao s vremena na vrijeme pa sam i ja odlučio njegovim stopama (hahahaha). Tu je nastao problem. Lokacija dvorca u mojoj glavi se nije poklapala sa lokacijom na terenu. Moje interplanetarne mape u glavi su pokazivale da je dvorac u Čatežu ob Savi ali ga tamo nije bilo. Krenuli smo putem Čateža ob Savi, nadajući da ćemo naići na nekakav znak o dvorcu (ili razlog zašto dvorac više nije u Čatežu :)). U Čatežu smo naišli na putokaz za Hotel Dvorce te smo pohitali tim smjerom što se pokazalo pogrešnim. Dvorce je malo slovensko selo u kojem se nalazi istoimeni hotel, a mi smo mislili da Slovenci za dvorac kažu dvorce. Lapsus. Tada sam se sjetio da je dvorac zapravo malo niže autocestom, dakle prema Zg. Ne bilo nam teško, iz Dvorca (ili Dvorceta) smo se preko 3 (slovima TRI) kružna toka popeli na autocestu i vozili nekih 6-7 km do idućeg izlaza sa autoceste.

Po silasku se dolazi na križanje: lijevo Obrežje i lokalni GP Slovenska vas – Bregana, desno Dverce, Ribnica, ravno Dvorac Moravice. Još se drug Nikola uplašio policije koja je stajala na tom križanju pa se odlučio vezati pojas. Da sam znao ranije da nije vezan natjerao bi ja njega kočenjem i ostalim finesama da se zaveže (sjećam se, bilo je to davnih dana, dok sam vozio kadett-a kako sam svom drugu Jimbo Jonezu rekao da se zaveže kad je sjeo u auto, u njegovoj ulici. I nije se htio zavezati dok nisam na kratkom potezu stisnuo gas do 100 km/h tako da sam na križanju proklizao dobrano. E onda se vezao :)). Uglavnom, popeli smo se cestom i došli do zdanja dvorca Mokrice.

Malo povijesti. U dvorcu su obitavale i stolovale mnoge aristokratske obitelji, od Auersperga, Gregorijanaca, Bakač-Erdödyja, Gagerna i Draškovića. Povijest grada Mokrice seže u rimski period, kada je tu prolazila glavna prometna i strategijska žila kucavica rimskog carstva. Iz tog perioda datira središnja kula, koja još i danas nosi naziv Rimska kula. U zidove dvorca su uzidane rimske kamene ploče, koje su pronađene na okolnim lokalitetima. Detaljno je opisana promjena vlasnika sve do 1937. godine, kada tvrtka Berger grad prodaje Nadbiskupskom sjemeništu u Zagrebu. Uz dvorac se nalazi i prostrani engleski park i lovište, a koje je darovala kraljica Marija Terezija, a sezalo je do Samobora i Okića. Čak je jedno vrijeme bilo postavljano i pitanje vlasništva dvorca (da li pripada Hrvatskoj ili Sloveniji), no danas je dvorac u vlasništvu Termi Čatež. [Glasnik Samobora i Svete Nedelje]

Dvorac je obnovljen i preuređen u hotel sa četiri zvjezdice. Nismo se rasipitivali za cijene prenoćišta jer nas to nije zanimalo, nego smo se raspitali na recepciji gdje se može popiti kava. I uljudna gospodična nas je uputila na drugi ulaz gdje se ide u restoran. Restoran je fino uređen, kako dolikuje hotelu sa četiri zvjezdice. Pazili su na detalje i razne sitnice, ali taman toliko da to ne izgleda kao neki kič. Čak je i grb dvorca na zidu restorana.

Kako je cilj putovanja bio popiti kavu, došlo je i to na dnevni red. Kava sa hladnim mlijekom i cocta (ipak smo u sloveniji). Kava nije bila bog zna šta, mogla je biti i bolja za te pare. Evo i slika računa da se vidi koliko oni cijene svoju kavu.

Nakon kave i cocte, dali smo se u obilazak dvorca. Pokraj dvorca se nalazi nekakva stara zgrada koja je vjerojatno bila konjušara a sad je preuređena za potrebe golfa. Da, oko dvorca postoji golf teren sa 18 rupa, dakle, za “veliki” golf. Osim konjušare smo primjetili i zgradu u kojoj je vjerojatno bila vojska a danas služi kao kongresna dvorana te malu kapelicu sv. Ane. Kraj kapelice se u parku nalaze četiri kipa za koje sam tek na Internetu saznao da predstavljaju četiri godišnja doba (na slici su prikazana samo dva).

I na kraju treće etape da ne zaboravim, i tamo smo naišli na BG registracije. Tako da se misterija zašto toliko Beograđana dolazi u SLO nastavlja :).

Etapa 4: Dvorac Mokrice – Motel Plitvice (Lučko)

Zadnju etapu puta smo odlučili provozati se bez većeg korištenja autoceste.

E sad jedna digresija. Gdje god putujem, a da ja vozim, uvijek gledam da što više autoceste koristim, jer nisam osoba koja može voziti paralenim pravcima nebrojeno sati i kao uživati u vožnji. Više košta, više troši goriva, sve to stoji, ali autocesta je autocesta – najbrži način za doći od točke A do B. I svim mojim vožnjama je cilj doći do točke B, jer tamo treba biti zanimljivo, a ne po putu. Iako, kad pogledam malo na drugu stranu, ovo je s namjerom bio kvazituristički obilazak pa vjerojatno i zato nisam htio koristiti autocestu tamo gdje nisam trebao.

Uglavnom, kao što se vidi na karti, granicu nismo prelazili na autocesti, na međunarodnom GP Bregana, već na loklanom GP Bregana. Na Slovenskoj strani je proteklo sve ok, dok su na našoj strani tražili da otvorim prtljažnik da vide da li imamo što za prijaviti. E sad, razlog tome je bio što auto ima SB registracije i cariniku se učinio sumnjiv moj odgovor da smo u Sloveniju išli turistički. Nakon što je vidio prazan prtljažnik i nakon što sam mu objasnio da je obilazak krenuo iz ZG, sve je bilo jasno, vratio mi je dokumente sa smiješkom i mogli smo nastaviti putovanje. Popeli smo se na autocestu na prvom čvoru i dalje sam mislio voziti na petlju Jankomir pa na motel Plitvice ali je Nikola počeo govoriti o Hoto centru pa smo odlučili sići sa autoceste na čvoru Sv. Nedelja i provesti se kraj Hoto centra (nije nikad vidio Hoto centar pa eto, sad je dobio i tu priliku :)).

Preko Hoto villa, Novaka i stare Samoborske smo ušli u Zagreb, i kod King Cross-a natrag na autocestu do motela Plitvice gdje je završilo naše turističko putovanje po Zagorju i Sloveniji i gdje sam dočekao roditelje sa skijanja da im vratim auto.

And back to reality. Provoditi vrijeme bez auta i čekati kad ću opet imati auto u ZG. Nadam se da ću s nekim tko ima auto putovati opet oko ZG i praviti zabilješke sa fotoaparatom.

Toliko. Pozdrav.