Ugodno rashlađenje u ova vruća vremena

Za sve kopnenaše koji ne idu skoro na more dobro dođe neka rijeka, riječica ili jezerce za ohladiti se na ovim nesnosnim temperaturama.

Tako sam ja sa društvom prije 2-3 tjedna otišao na roštilj uz riječicu Breganu, udaljeno nekih 40km od centra Zagreba. Bregana dijeli Hrvatsku od Slovenije, odnosno od EU, te po njenoj sredini prolazi katastarska granica.
Znači, krenete autocestom prema Sloveniji, prema graničnom prelazu Bregana, siđete na zadnjem izlazu Bobovica, i onda pratite cestu do lokalnog graničnog prelaza Bregana (ne znam da li se isto tako zove, mislim da bi trebalo imati drugačije ime zbog štambilja) i kad već dođete do carine, imate cestu ulijevo prema Žumberačkoj gori. Tamo nakon nekih 10km dolazite do proširenja koje je stvoreno za roštiljanje.

To je inače privatni posjed, na kojem je čovjek napravio drvene stolove i klupe (ipak je to mogao malo bolje napraviti a ne da izgleda kao da je od ostataka nešto napravio. Ipak, taj lik je neki drvodjela, preko ceste ima kuću i tamo prodaje razne pizdarije od drveta, od ukrasa do masivnih stolova i klupa), izbetonirao jedan dio za roštilj i to naplaćauje 10kn odraslima, 5kn djeci (eh sad … ne piše do koje godine smatra djecu a od koje nadalje).
Da ne duljim, evo malo slika … a vratit ću se na riječicu Breganu.

I još jedna stvar, za koju sam saznao nakon roštiljanja. U samom mjestu Bregana postoji jedan restoran koji je smješten u kući koja je dio u Hrvatskoj, dio u Zloveniji. Restoran Kalin. U doba kad je izgrađen tamo nije postojala državna granica, samo katastarska, koja u mirnoj i prosperitetnoj Jugi nije značila da se ne može graditi i s jedne i s druge strane. I tako je čovjek izgradio kuću, u njoj restoran i dolazili su ljudi i sjedne i s druge strane. Došao je raspad Juge, stvorila se granica, ali ni tada nije bio problem otići u taj restoran. E onda je došla EUnija. Zlovenija upala prije nas i šengenska granica dođe pred naše dvorište. I tu je sad kao nastao problem. Ulaz u restoran je na zlovenskoj strani. Pa ako hoćeš u restoran, moraš na granični prijelaz, pokazat isprave i onda odmah desno, 100m ravno pa opet desno i 20m ravno i doći na parkiralište i ući u restoran. I onda se možeš ‘nako iz zajebancije preseliti u hrvatski dio, bez da pokazuješ putovnicu.

I još jedna, zadnja zanimljivost, vezana uz ovaj roštilj i granicu. Pred samo mjesto gdje smo roštiljali ima na slovenskoj strani par proširenja gdje su smještene kuće. Fora je da do tih kuća ne vodi cesta sa slovenske strane nego ti ljudi moraju preći preko mosta u Hrvatsku, otići do obližnje Bregane i tek tamo mogu ući u svoju matičnu zemlju. Eto još jedan primjer kako se kad ne postoje granice, lako graditi. Kad dođe granica, onda postane zajebano. U jednoj od tih kuća je i restoran, i baš razmišljam da odem jednom tamo, makar na kavu, čisto da vidim da li postoji nekakva komplikacija za sjesti tamo. Vjerujem da ti ljudi nemaju, jer imaju nekakvo riješenje i dozvolu da mogu ući u Hrvatsku (u HR jedino i mogu), pitanje je da li imaju ostali. A bio je dobro popunjen kad smo prolazili, tako da je moje osobno mišljenje da nema.

Toliko za sada. Spakirajte stvari i na roštilj. I povedite dobrog roštilj majstora 😉