Zagreb – Maksimir

Joj, ljeto. Opet došlo. Opet će i proći. Vrućina, znoj, puno tekućine, povampireni hormoni za morem i strankinjama koje se praskaju pravo tamo negdje u Zaostrogu kampu i/ili vječna želja da samo sa kopljem i umijećem plivanja uloviš ribu u moru kao što je onomad to napravio Robinson Crusoe ili Richard u Plavoj laguni, kao pravi muškarac.

Al eto, ja nisam otišao na more ove godine. Nije da je sad kraj ljeta, ali kako recesija vlada svuda, tako se recesija uvukla i u moj novčanik. Puno novaca je potrošeno kad sam glumio zapadnog europejca tamo negdje po Beču pa sad novaca ima na kapaljke. Ali opet ne dovoljno za otići malo do mora. Da ne hladim jaja po cijele dane u svom stanu, popularno zvanom hotel Hilton – Zagreb, odlučio sam malo obići Zagreb, al’ baš onako turistički. Živim tu pa već ohohoho dugo, ali nikad nisam gledao na Zagreb kao grad koji se treba obići u nekoj turističkoj turi i upoznati sa povijesti i kulturom dotičnoga grada. Pa i Slavonski Brod, odakle sam, nisam nikad gledao tako.
Ali eto, kad svi u ovo doba pišu po Facebooku, Twitteru, MSN-u, Gtalku, FBI-u, ABC-u, &#Q”#$-u statuse kako im je dobro na moru ili kako jedva čekaju sutra da idu tamo negdje gdje se može plivati u slanome (stavite se soli u kadu graaaaaaaaaaaa), ja se odlučio malo pronjuškati po belom Zabreg gradu i vidjeti šta on nudi.

Otišao sam malo do park-šume Maksimir. Kao spojit ugodno i neugodno sa korisnim, nacijepat drva sad za zimu koja dolazi (kažu bit će ledena) i/ili uzet koju patku pa ju stavit na fino pečenje (mmmmmmmmmmmmmmm :D). Malo šume i jezera, pačića i ptičica, malo spomenika, malo U2 iz daljine koji prkosi sa glasnom glazbom samo zato što ja nemam kartu i ostale stvari koje idu pod ostalo :sretan:. Ma dosta uvoda, ajmo na ono pravo 😉

Žuta linija pokazuje gdje sam sve išao, plava linija pokazuje tramvaj s kojim sam išao, a crvena linija pokazuje tramvaj s kojim bi bilo najlakše doći do Maksimira ali kako je bio U2 koncert nisam htio ići sa tom linijom.
Na putu sam uslikao još jednu sliku koju ću staviti u idućem postu, jer zaslužuje zaseban post. Uglavnom, došao sam do parka, a prije sam pogledao kakvih sve spomenika i važnijih objekata ima u maksimirskom parku.

Malo o tom parku Maksimir. Nastao je krajem 18. i početkom 19. stoljeća na rubu grada kao elitni dio. Prvi je park u jugoistočnoj Europi i jedan od prvih parkova dostupan širem puku uopće. Osnivač parka je bio zagrebački biskup Maksimilijan Vrhovac. Po njemu je park dobio ime Maksimilijanov mir, skraćeno naravno, Maksimir. Dalje razni biskupi uređuju i dograđuju park, malo po prvotnim idejama, malo po svojim idejama, tako da nekih građevina sada više nema, kao ni spomenika. 1964. godine park je proglašen kao ‘spomenik parkovne arhitekture i zaštićeno kulturno dobro’. Zagrebu dođe kao Central Park u New Yorku, Tiergarten Berlinu ili Bois de Boulogne Parizu.

Kretajući se ovako kao na karti, ovako bi se spomenici i objekti poredali:

Mogila je spomenik-humak izgrađen 1925. godine povodom obilježavanja 1000 godina hrvatskog kraljevstva od strane Hrvatskog Sokolarskog društva. Na tom mjestu se prije nalazio paviljon Kišobran. Humak ispod spomenika je zemlja donijeta iz 155 mjesta iz raznih hrvatskih krajeva u kojima se bio neki značajan povijesni ili kulturni događaj.

Oko Mogile su postavljene 4 ploče na kojima kronološkim redom piše ovako: 925 – Tomislav Prvi krune se hvata s njome da kruni ponos Hrvata 1925 – Hrvatski Sokolovi o tisućugodišnjici kraljevstva Hrvatskog iz svih hrvatskih krajeva doniješe po grudu svete zemlje… 1925 – za vijekove nove hrvatskog rada sokol će biti život i nada 1995 – za ostvareni san Hrvata: slbodnu, nezavisnu i međunarodno priznatu Hrvatsku državu (sokola postavi ministarstvo obrane republike Hrvatske)

Mogila je dovršena 1926. godine i na njenom vrhu je trebao biti sokol skupljenih krila. Tog sokola su razbili u ateljeu kipara koji ga je pravio. Od tada pa do uspostave nove države, spomenik je propadao, da bi se 1994. godine društvo “Braća hrvatskog zmaja” pobrinulo da se spomenik uredi, a 1995. godine MORH na dan oružanih snaga postavlja sokola (ovaj puta raširenih krila) na mjesto gdje je bilo osmišljeno prilikom gradnje spomenika. Prilikom uređenja spomenika, u njega je stavljena i zemlja koju je papa poljubio 1994. godine prilikom svog prvog posjeta Hrvatskoj.

Švicarska kuća (poznata i kao Tirolska kuća) je osmišljena za vrijeme biskupa Franza Schüchta te građena od 1841. do 1842. godine. Prizemlje je izrađeno od tesanog kamena a kat od hrastovih greda. Na katu je smješten Haulikov salon (nije bio otvoren kad sam bio tamo) u kojem je bogato izrezbareni barokni strop iz augustinskog samostana u Klosterneuburg, te vitraja na prozorima s prizorima švicarskih i tirolskih krajeva.

Dalje se preko velike livade stiže do poznatog Vidikovca, s kojeg puca pogled prema južnom (glavnom) ulazu u maksimirski park. Smješten je u središnjem dijelu parka, gdje se križaju glavni putevi. U prizemlju je kafić u kojem možete sjesti i osvježiti se. Terasa je također u prizemlju, a po potrebi se može proširiti i na prvi kat. Osim na glavni ulaz, pogled puca i na drugo jezero, najmanje od maksimirskih pet jezera.

Okrepancija na Vidikovcu :sretan: i pogled prema glavnom ulazu

Eh, nakon finog ‘ladnog piva i cviljenja na U2 u pozadini (stadion je iza ove šume u lijevom dijelu gornje slike) put vodi prema Obelisku. Dao ga je postaviti biskup Haulik u Dolini dalija (gdje je posađeno jako puno dalija, hehehehe) u čast završetku radova na parku. Sa frontalne strane na kamenom postolju je metalna ploča na kojoj na latinskom piše Haulikova pobuda za uređenjem parka. Na ostalim stranama postolja su bakreni lovorovi vijenci. Na samom obelisku su sa svih strana manji lovorovi vijenci, slični onima na postolju. Ispred samog spomenika je postavljen kamen na kojem je prijevod latinskoga sa glavne ploče i godina kad je obelisk obnovljen (2001. godine).

Bilo je već oko 20 sati, počelo se mračiti pa nije ostalo više vremena za slikavati puno uokolo. Ideja mi je bila uslikati još i Brezovu kućicu ali nisam znao kako doći do nje. Igrom slučaja, put me naveo baš do četvrtog jezera gdje se nalazi ta kućica :sretan:. Kućica k’o kućica, ništa posebno, rekli bi, ali je fora što je kućica obložena sa brezovim drvetom te joj to daje poseban štih. Kućica je nastala kad je Haulik dao napraviti četvrto jezero, a srušena je 1940. godine. Jezero je bilo prazno od 1975. do 2007. godine kada je obnovljeno u sklopu projekta koji su financirale Hrvatske vode. U sklopu obnove jezera je ponovo izgrađena Brezova kućica.

Pogled prema petom jezeru

Iako već umoren od hoda, silno me vuklo šta ima tamo gore iza jezera. Tada nisam znao (iako sam pretpostavljao) da bi to moglo biti peto jezero. Popevši se, potvrdio sam svoje primisli. To je i najveće jezero na kojem je postavljena nekakva umjetnička instalacija, tzv. Stepenice, na koje sam naišao prije gledajući web stranicu parka Maksimir.

O Stepenicama piše samo da su postavljene 1980/81. godine, kiparica Milena Lah. Heh.

I tu zadnju sliku sam morao slikati tako što sam ostavio fotoaparat dolje na rubnjak staze kako slika ne bi bila mutna. U donjem dijelu slike se vide nekakve travke, koje sam pokušavao isčuapti, ali očito nisam sve uspio :sretan:

Prilikom šetnje kroz Maksimir, uočio sam još neke spomenike/objekte a koji nisu nigdje opisani. Jedan objekt je zapravo tabla sa upozorenjem na kojem je riječ koju prvi puta čujem/vidim. Samoizvala!? I jednu skulpturu kao podsjetnik na Bob Marleya :sretan:

Nego, spomenuo sam gore negdje i ostale spomenike koje nisam sad obišao. Da, ima ih još nekoliko. Dio sam obišao dva tjedna ranije kad sam bio u Zagreb Zoo.
Prvi spomenik koji se može vidjeti pred Maksimirom je Bacač diska. Postavljen je 1957. godine na jugoistočnoj strani križanja Maksimirske ulice, Svetice i Bukovačke ulice, na strani gdje je stadion.
U sami park se ulazi kroz portal (kojeg nažalost nisam slikao) koji je izgrađen 1841. godine. Zapravo, portal stoji na istom mjestu od 1841. godine. Oblik mu se mijenjao. Prvo je moderniziran 1860-i-neke godine, pa je stradao u potresu 1880. godine. Onda su ga navrat-nanos sklepali, da bi ga opet srušili (zapravo olujno nevrijeme, kad je hrast pao na portal i srušio ga) i 1914. napravili portal koji stoji danas tamo, sa Gundulićevim stihovima iz Dubrave.
Iza portala se nalaze Vratareva kućica (izgrađena 1847. godine, u kojoj su bili smješteni dva uniformirana invalida koji su čuvali park – tada se i invalide zapošljavalo), zatim Paviljon Jeka (jedini sačuvani paviljon, podignut 1840. godine), te nekakva pomoćna zgrada koja je danas restaurant.

Unutar ZOO kompleksa su smještena tri skulpture (samo jedan iz doba biskupa Haulika i dva iz prošlog stoljeća).

Skulptura Egipćani, postavljena ispred zgrade u kojoj se nalaze gmazovi, postavljena između 1925. i 1928. godine.

Skulptura Napuljski ribar jedina je preostala iz doba Haulika (u biti, to je jedina skulptura koja je ostala u parku. Jedna skulptura je nestala nakon 1. svjetskog rata, jedna leži negdje u dvorištu muzeja Grada Zagreba i jedna je postavljena ispred HNK).

Prvotno je skulptura bila postavljena na Labuđem otoku unutar prvog jezera. 1995. godine je original odnešen na čuvanje u muzej grada Zagreba, a replika je postavljena na obalu prvog jezera, nasuprot Labuđeg otoka.

Najvidljiviji objekt u samo ZOO je most koji vodi prema kavezu gdje su lavovi. Na mostu je sa svake strane postavljena skulptura lava izgrađena od betona. Ovi lavovi, kao i faraon su djelo kipara Joze Turkalja i postavljeni su također u razdoblju 1925. – 1928.

I na kraju ovog opisa parka Maksimir, jedna ploča iz ZOO iz vremena kad je NDH i korienski pravopis vladao ovim krajevima.